Hrvatska novinarka i urednica Ivana Paradžiković (44) posljednjih nekoliko mjeseci putuje u svom kombiju, a nakon brojnih veličanstvenih putovanja i života na cesti, nedavno je proputovala kroz Albaniju. Koliko je oduševljena spomenutom zemljom, kakve su ondje cijene i kako je izgledao njezin boravak ondje, uzevši u obzir da nije boravila u apartmanu ili hotelu, već u svom kombiju, otkrila nam je Ivana Paradžiković koja je pored svega, najviše oduševljena ljudima.

Za odnos lokalaca prema turistima nam je rekla da je isti kao i naš... Ali prije masovnog turizma. U nastavku pročitajte o čemu smo sve razgovarali. 

Što vas je najviše iznenadilo u Albaniji?

Ljudi. Fascinira me priroda, ali me uvijek oduševe ljudi. Iskreno gostoprimstvo, ta potreba da ti pomognu, da te nahrane, da se osjećaš dobro. Od pastira na cesti do vlasnika gostionice koji se tako slatko nasmijao kad sam u podne naručila njihov najpoznatiji konjak Skënderbeg i popila ga kao rakiju. Nije mi dao da platim, objasnio mi je rukama, jer se ne razumijemo, da je to od srca, kuća časti. U dućanu, kad bih rekla ''faleminderit'', odnosno hvala, razvukli bi osmijeh od uha do uha, oduševljeni što im se obraćaš na njihovom jeziku. I da, mercedesi! Sedamdeset posto auta su mercedesi. Benzinske pumpe svakih sto metara. I život na ulicama Tirane, drukčiji, živ, pun kontradikcija.

Zemlja koja još uvijek ima dušu, iako slutim da će je uskoro progutati masovni turizam.

 

 

 

 

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Objavu dijeli Ivana Paradžiković (@ivanaparadzikovic)

Na društvenim mrežama ste rekli da je kaos na cestama. Kako ste se snašli kao putnik u takvom prometu?

Brzo se prešaltam. Nakon par dana i sama počnem voziti “po albanski”: guram se, idem, ne stajem. Naučila sam lekciju kad sam sedam sati stajala u koloni poštujući propise, dok su svi iza mene obilazili i ubacivali se. Nakon te početničke greške prilagodila sam se. Imam kombi veća sam, tko jači, kvači. Jer, kad si u Albaniji, voziš... Po svome (smijeh).

Postojao je taj neki zloglasni kružni tok na ulazu u Tiranu, za koji su mi svi rekli da trebaš tabletu za smirenje prije nego uđeš u njega, šala jasno. Međutim, kružnog toka više nema, baš me to rastužilo jer sam se veselila tom iskustvu. Znam samo da je bilo pravilo ako dođe do sudara, ako se kvrcneš, nema stajanja, ideš dalje. Nema šize, trubljenja, dramatiziranja kao kod nas ako netko ne krene te sekunde kad se upali zeleno na semaforu. Po tome zaključujem da su živci u nas tanji. Tamo, sudariš se i pičiš dalje. Dijete padne obriše krv s koljena i nastavlja trčati. Kod nas plaču i zovu mamu i idu na hitnu. Tako bi to usporedila. Toliko me živcira ta pretjerana pažnja i umanjenice i sve tako mlitavo, da obožavam ove sirovije krajeve. Tamo sam živa.

Također ste izjavili da Albanija nije savršeno uređena, ali da ostavlja poseban dojam. Što vas je posebno dirnulo?

Ta neka nesavršenost koja ti daje osjećaj stvarnosti. Stoljećima tu žive katolici, pravoslavci i muslimani, zapravo i ateisti u miru, slave i Božić i Bajram zajedno. To što nema H&Ma i Zare na glavnim ulicama. Nema Mcdonalsa, kao u svim gradovima diljem svijeta, koje više ne možeš ni razlikovati koliko počinju nalikovati jedan na drugi, uostalom kao i ljudi. Albanija vam je još ''svoja''.

Kakve su cijene u Albaniji u odnosu na zapad?

Gorivo je slično kao kod nas, ali smještaj i hrana su jeftiniji.

Što vam je bilo najukusnije od hrane i pića koje ste probali?

Byrek. Ali ga nisam zalijevala s jogurtom već s njihovim najpoznatijim pivom Elbar. Izvrsno je! Nisam od restorana, a budući da putujemo kombijem u većini slučajeva ja pripremim ručak. Neku pastu ili omlet. Ali svratili smo u ''Mrizi i Zanave'' zbog fenomenalne priče koju je vlasnik napravio. Naime, vratio se iz Italije i u vlastitom selu pokrenuo projekt koji je zaposlio 200 obitelji: jedni mu prave sir, drugi uzgajaju povrće, treći peku kruh, četvrti uzgajaju životinje. Dokaz je to da biznis može biti drugačiji. Dolaze tu svakakvi gosti: mame s djecom, poznati... O ''Mrizi i Zanave'' se pročuo glas po svijetu. Mi amateri došli smo siti. Pojeli smo neke sendviče u Tirani i naručili samo juhu. Međutim, dobili smo varivo, koje se meni nije svidjelo, brljala sam po tanjuru. Vidjeli su to, donijeli sam sok od šipka, dva tanjura voća, desert Trilece, biskvit natopljen s tri vrste mlijeka i preliven karamelom... Ali kad su vidjeli da ja nisam otišla sita, naplatili su pet eura. Sve to! Ma daj, molim te! Gdje to ima? Zamislite taj pristup gostu.

Kakvi su ljudi u Albaniji?

Kao mi nekad, prije nego što nas je progutala lakomost turizma. Žele ugoditi. Stalo im je. Nema tog osjećaja da ti žele uzeti novac i da nestaneš. Kod nas smo izgubili tu prisnost, a oni je još uvijek imaju.

Kombi putovanje što vam donosi, a što nedostaje u odnosu na tradicionalna putovanja?

Donosi slobodu. Ne moraš tražiti smještaj ni gubiti vrijeme jer ti je kuća na kotačima. Staneš gdje želiš, probudiš se svako jutro na drugoj lokaciji. To mi je najdraži trenutak, kad ujutro otvorim vrata i vidim gdje sam zaspala. Nedostaje WC i tuš, naravno. To nije kamper, nego običan kombi. Praktičan, možeš stati i parkirati bilo gdje, ali nema luksuza. Ponekad je toalet kutija od Pringlesa. Većini mojih prijatelja to je nezamislivo, meni potpuno nebitno.

Albanija kao destinacija, podcijenjena ili s posebnim šarmom?

Apsolutno s posebnim šarmom. Još je uvijek svoja. Možeš vidjeti prizore koji su na Zapadu odavno nestali.

Kada biste mogli ponovo doći, što biste sigurno ponovili?

Ne kad bih, nego kad ću. Otići ću u planine! To mi je velika želja, 75% Albanije je iznad 1000 mnv. Abanija je zemlja orlova, oni su duša zemlje, ima 12 nacionalnih parkova, Prokletije, dolinu Theth, rijeku Valbonu...netaknutu prirodu, djevičansku rijeku koju još nije uprljao zapadni svijet. Sljedeći put bih je prehodala, a ne se samo provozala.

Što vas je najviše fasciniralo u povijesti Albanije?

Fascinacija se doživljava u pozitivnom kontekstu, ali ja sam bila šokirana bunkerima. Ušla je jedna Ivana, vedra i nasmijana, izašla druga. Procjenjuje se kako ima između 170.000 i 750.000 malih betonskih grozdova razasutih posvuda, po obali, planinama, poljima. Izgradio ih je Enver Hoxha, diktator koji je 40 godina vladao zemljom i živio u stalnom strahu od napada koji se nikada nije dogodio, koji je bio samo u njegovoj glavi. Sagradio ih je stotine tisuća, doslovno jedan na svakih desetak stanovnika.

Danas su ti bunkeri simbol paranoje jednog režima, ali i podsjetnik koliko nas strah može zatvoriti, ne samo u beton, nego i u vlastiti um. U Tirani sam bila u Bunk’Artu 1, podzemnom atomsko skloništu koje je Hoxha dao sagraditi za sebe. Tamo postoji soba obavijena bodljikavom žicom, s lajanjima pasa i krikovima koji odjekuju zidovima. Ona me duboko potresla. Iako nije stvarni zatvor, nego umjetnička rekonstrukcija kad uđeš osjetiš hladnoću sustava koji je živio od straha.

U kojem smjeru planirate sljedeće putovati kombijem?

Tko to zna. Što život nanese. To je i najveća ljepota putovanja: prepustiš se pa vidiš gdje te put odvede.

Foto: Sandra Simunovic/pixsell

POGLEDAJTE OVAJ VIDEO: Ugostitelji u Zadru i dalje ne odmaraju: 'Dozirani šušur je dobrodošao'