Hrvoje Šalković (51), autor nekoliko hit knjiga i strastveni putnik koji je obišao više od 100 zemalja, poznat je kao netko tko živi život punim plućima. Iako 9 godina nije uzeo pero u ruke, jedna šetnja Maksimirom promijenila je sve i inspirirala ga da napiše roman "Babići". Emotivna priča pisana iz perspektive zagrebačkog mladića Ivana Babića pravi je "rollercoaster" emocija, od suza do smijeha te tek treba osvojiti hrvatsko tržište. U razgovoru za Net.hr, Šalković je otkrio zašto toliko dugo nije pisao, što "Babiće" čini posebnima, a vječni neženja osvrnuo se i na intimniju stranu svog života.
Nedavno ste objavili novu knjigu pod nazivom 'Babići' nakon 9 godina pauze. Kako to da 9 godina niste ništa objavili? Kako je došla inspiracija za ovu knjigu?
Devet godina nije baš kratak period, a najtočniji razlog izostanka pisanja je bio taj što mi se devet godina jednostavno nije pisalo. Kad mene uhvati neko stanje, onda znam biti jako dosljedan, pa nisam pisao niti poruke telefonom, snimao sam one glasovne i njima živcirao prijatelje. Sjećam se da sam napisao jedan prigovor županiji zbog nepoštene raspodjele poticaja u turizmu, i pisao sam možda neki prigovor HEP-u zbog pogrešnog očitanja brojila. Naravno, sve ima svoj uzrok i razlog, svašta se događalo u tih devet godina pauze, pandemije, potresi, selidbe, otvaranje novih biznisa, zatvaranje tih biznisa, pa opet otvaranje novih, a i bio sam potpuno posvećen odrastanju i odgoju sina. Bilo je i putovanja, i druženja s prijateljima, i zaljubljivanja i odljubljivanja, ali pisanja nije bilo nikako. Onda sam prošle jeseni, iz čistog mira obišao knjižare i antikvarijate i nakrcao se s tridesetak knjiga, pa ih pročitao u dva mjeseca. Tada sam shvatio da se nešto događa u glavi ludari. Onda sam jednog dana šetao Maksimirom i Babići su mi se rodili u glavi, ne znam ja to baš nekako suvislo objasniti. Valjda ti ne nađeš likove o kojima ćeš pisati, oni pronađu tebe.
Zašto bi netko trebao pročitati 'Babiće'?
Bože sačuvaj da ih netko čita pod prisilom, zato što mora, to ne bi bilo dobro. Pisati knjige, i čitati knjige, to bi ljudi trebali raditi iz čistog gušta. Ako ih već netko uzme u ruku i krene čitati, vjerujem da će uživati u ne previše pretencioznom štivu, koje baš ne odgovara na sve tajne svemira, ali ipak ti da malo za misliti. "Babići" se bave temom imigranata, i to dvosmjerno. Bavi se percepcijom nas, kada smo mi Hrvati u poziciji imigranata u recimo Nizozemskoj, ili u Tajlandu, ali i našom percepcijom svih tih vrijednih i poniznih Nepalaca i Filipinaca koji su nam recentno preplavili taxi službe i dostavljačke službe. Nismo se baš proslavili, što se toga tiče, i imamo malo predobro mišljenje o sebi samima. Osim toga, Babići su topla obiteljska priča o velikoj tuzi i velikoj slozi dva brata kojima život i nije baš dobro namiješao karte, ali sve nekako ipak dobro završi. Javilo mi se puno ljudi s komentarom kako su uz "Babiće" puno plakali i dosta se smijali.
Hrvoje Šalković
Čitaju li vaši članovi obitelji vaše knjige kada ih objavite?
Moja obitelj je malena, ali su zato svi veliki čitači. I mama i sestra čitaju svaka po tridesetak knjiga godišnje, pa kad ja objavim poneku novu, one je samo uvrste i rutinu i pročitaju kao na traci, kao i sve ostale. U procesu stvaranja rukopisa, u samom finalu, postoji nešto što se zove – probni čitači. Ja ih obično uzmem pet ili šest, mahom žena, i mlađih i starijih, da dobijem što bolji presjek. Po prvi puta sam za probnog čitača uzeo i vlastitu majku, i dala mi je nekoliko dobrih opaski i upozorenja na neke anomalije u rukopisu. Osim mame i sestre, tu su još nećak, koji čita stvari vezane za faks, jer klipan završava studij, pa nema vremena za išta drugo, i tu je još sin, koji ima devet godina i tu je negdje trenutno na Luki Paljetku, premali je za romane za odrasle. To vam je cijela moja obitelj, kod nas nije velika gužva na božićnom ručku, ali se jako volimo.
Na koju od svojih knjiga ste najponosniji?
Na sve jednako. Neke su postale bestseleri, uspješnice, neke su me proslavile. Neke su prošle potpuno nezapaženo, ali svejedno su mi sve jednako drage, zbog svake sam pošteno nažuljao stolac, pišući svaku sam nešto novo naučio, napredovao, postajao bolji pisac. Teški je to kliše, ali svaki će vam pisac reći da ne može izdvojiti niti jednu posebno, kao što roditelj ne može izdvojiti omiljeno dijete. Kliše je, ali zaista je tako.
Je li pisanje vaša najveća ljubav?
Visoko je na listi. Moja najveća ljubav je moj sin. Na drugoj je listi ostatak moje obitelji i moji prijatelji. Nakon toga slijede putovanja, a odmah iza toga je pisanje. Iza toga bi bio sport, bez njega isto tako ne mogu.
Hrvoje Šalković
Vjerujete li još uvijek u ljubav, kakva bi trebala biti partnerica s kojom biste stali pred oltar?
Vjerujem da se dvoje ljudi može sresti, upoznati i prepoznati i onda izgraditi odnos u kojem im je ugodno i u kojem osjećaju zadovoljstvo. U mojim vam godinama teško prolaze ideje o vatrometima i padanjima u nesvijest od ljubavi i zaljubljenosti. A kakva bi trebala biti ta partnerica, to vam stvarno ne znam reći.
Kako najviše volite provoditi vrijeme sa sinom Maratom?
On je meni najdraže i najbolje društvo na svijetu. Najbolje nam je kad smo na putovanjima, ali meni je s njime sve gušt, i kada pišemo domaće zadaće, i kada vozimo bicikle, igramo nogomet na školskom, igramo šah ili Monopoly, idemo u kino, ili ležimo na kauču, on gleda u svoj tablet, ja u televiziju i usput ga češkam po nozi, meni je sve super.
Hrvoje Šalković
S obzirom na to da sada i zajedno putujete, ima li neka zemlja koja je Marata posebno oduševila?
Frajer je obišao Zanzibar, Tajland, Dubai, Pariz, Madrid, Tenerife, Barcelonu, New York, njemu je sve super. Onako iskreno, kome ne bi bilo?
Koju državu koju do sada niste obišli biste najviše htjeli posjetiti i zašto?
Posjetio sam 141 državu i nemam nikakvu veliku želju posjetiti više niti jednu. Ne kažem da se neće dogoditi, i da možda još odem u neki Timor, ili Papuu, ali realno, što ću tamo? Po meni, na svijetu postoji nekakvih 80-90 zemalja koje su zaista divne i vrijedne posjeta. Poznajem dosta ljudi koji su obišli više od 100, i znam da su to napravili iz zafrkancije, kao ono – kad sam već došao do 80, hajde da opalim i tu stotku. Za svakoga tko je obišao 120 jako dobro znam da je taj već navlačio mak na konac, i da je posjetio barem dvadeset potpuno nepotrebnih država, a i znam koliko se ta sestra ili taj brat morao napatiti s vizama i luđačkim transferima tamo gdje je bog rekao laku noć. Ovih mojih 141 državu bolje da niti komentiram, a ponajmanje sve preko toga. Kako bi moj pokojni tata rekao – "svaki bedak ima svoje veselje". Pa tako valjda i svi mi koji smo odvojili dvadeset ili trideset godina svojih života za disciplinu zvanu putovanja.
POGLEDAJTE VIDEO: Svjetski pisac oduševljen Zagrebom: Jorge Bucay na sedmom Festivalu svjetske književnosti
