INSOLATE /

Hrvatska DJ-ica otkrila najčudnije mjesto na kojem je nastupala te susreće li se s diskriminacijom u tom poslu

'Dizalicom su me podigli na skulpturu koja izgleda kao okvir, visoku 6 metara i široku 3 metra'

1.10.2025.

9:23

Iva Mila Brigljević

Marie Staggat/insolate/press

403 Forbidden

nginx

403 Forbidden

nginx

Na domaćoj i svjetskoj elektroničkoj sceni malo je imena koja s tolikom dosljednošću i strašću grade karijeru kao što to već gotovo tri desetljeća čini osječka DJ-ica i producentica Sunčica Barišić, poznatija kao Insolate. Od prvih nastupa u rodnom gradu, preko osvajanja latinoameričkih plesnih podija, pa sve do pokretanja vlastitog labela i organizacije događaja, njezin put nije obilježen kratkotrajnim trendovima, nego upornošću i iskrenom ljubavlju prema glazbi.

U razgovoru koji slijedi, Insolate otkriva kako se mijenjao život DJ-a od devedesetih do danas, zašto je unatoč globalnoj prepoznatljivosti odlučila ostati živjeti u Osijeku, što ju je naučila publika u Kolumbiji te gdje se vidi u mirovini.

Na sceni ste već dugi niz godina. Kako se prije živjelo od Dj-inga, a kako danas?

Meni je slika danas prilično ista kao i prije. Cijeli život posvetila sam isključivo glazbi i nikada se nisam bavila ničim drugim. U 27 godina karijere proširila sam djelovanje na izdavačku kuću, edukacije kroz masterclass, vlastite događaje, vlastitu produkciju glazbe i brojne projekte povezane s glazbom, no glazba je uvijek ostala temelj i središte svega čime se bavim.

Koliko vam teško pada činjenica da je to primarno noćni posao?

Nije mi problem. Kao što većina ljudi ide na posao od 9 do 5, i ja imam svoje obveze tijekom tjedna, ali vikendom odlazim na svirke koje mi i danas donose najveće veselje.

Kako izgleda proces stvaranja jednog DJ-a?

Dobro formulirano pitanje! 'Stvaranje' je nešto što se danas često spominje, i to na način da se puno ulaže u izgled, prisutnost na Instagramu ili Facebooku, u to da netko radi glazbu za DJ-a ili uz njega, te kako nekoga izreklamirati.

DJ-evi se danas, nažalost, stvaraju, a ne postaju.

Kod mene je sve teklo puno spontanije, trajalo je niz godina, i prirodno je tekao moj razvoj – od DJ-a do producentice, a potom i poduzetnice. Glazba i ja odrastale smo jedno uz drugo, a svaki nastup, svaka produkcija i svaki projekt bili su dio tog procesa. Drago mi je vidjeti da i danas poneki mladi biraju ovaj put - usavršavaju svoje znanje u produkciji i DJ-ingu, a tek potom grade svoj Instagram profil.

Imate li kakav ritual prije nastupa — kako se pripremate mentalno i tehnički?

Pošto su putovanja također dio posla jednog DJ-a, a ja putujem iz Osijeka (čitaj: nemam aerodrom), putovanje ponekad zna trajati jako dugo. Zato mi je važno da, kada dođem na destinaciju, osim ugodne večere s organizatorima, imam i vrijeme za sebe. Zadnje provjere glazbe, topla kupka, opuštanje i power nap prije svirke. Budim se sat i pol prije nastupa, a potom se uz kavicu razbuđujem i pripremam.

Kao suvlasnica Out Of Place labela i pokretačica TRAUM/Hush programa, kako stignete balansirati to sve zajedno?

Puno je posla, a ključ svega je organizacija. Čim malo popustim, odmah osjetim kako se stvari ne stižu ili koliko dugo im treba da se obave. Zato je važno držati red, rad i disciplinu – to je osnova da sve funkcionira. Uz to, važno je i planirati svaki korak unaprijed, predvidjeti moguće probleme i imati rezervne opcije. Samo tako mogu se posvetiti kreativnom dijelu posla i uživati u glazbi, nastupima i svim projektima. Organizacija mi zapravo omogućava da moja strast prema glazbi bude u središtu svega što radim.

Koje su najveće promjene koje ste vidjeli na domaćoj techno sceni u zadnjih 10–15 godina?

U posljednjih 10–15 godina promijenilo se jako puno toga, pa bih se možda fokusirala samo na razdoblje nakon Covida. Nažalost, tada se osjetio pad posjeta partijima. Mladi ljudi nekako nemaju kulturu izlaska u klubove – ne znam je li im to previše 'obično', više vole festivale sa svim blještavilom i velikim lineupima ili jednostavno radije ostaju kod kuće. Još uvijek pokušavam shvatiti što ih privlači i kako se približiti mladim publikama.

Nažalost, mnogi klubovi rade poluprazni ili se zatvaraju, a samo rijetki uspijevaju raditi punim kapacitetom. To se naravno osjeti i na angažmanima DJ-eva, ali vjerujem da je riječ o trenutnoj situaciji. Nadam se da ćemo uskoro ponovno moći doživjeti energiju punih klubova i vraćenu strast publike za izlascima.

Kako birate DJ-e za svoje događaje i što očekujete od gosta kad ga pozovete?

Za mene je glazba glavni i osnovni kriterij pri izboru DJ-a - tu nema kompromisa. Budući da ne radim megalomanske projekte, draže mi je pozvati kolege s kojima se mogu podružiti i na partyju i izvan njega, upoznati ih s onim što Zagreb i Osijek nude, dobro ih nahraniti i pokazati im sve zbog čega volim ovu zemlju i zašto sam ostala živjeti ovdje iako sam mogla biti bilo gdje na svijetu.

Postoje li kakvi rodni stereotipi/diskriminacija u vašem poslu?

Moram priznati da se s diskriminacijom u svom poslu osobno susrećem sve rjeđe i u sve manjoj mjeri. Situacija se definitivno mijenja nabolje - publika je otvorenija, organizatori su profesionalniji, a scena generalno postaje svjesnija važnosti jednakosti. Naravno, rodni stereotipi i dalje postoje, kao i u svakom drugom području, ali imam dojam da je put prema ravnopravnosti sada puno jasniji nego što je bio kada sam počinjala.

Nastupali ste u Južnoj Americi, posebice u Kolumbiji — kako biste opisali razliku između tamošnje i europske publike?

Moglo bi se reći da je publika u Južnoj Americi donekle drugačija, posebno zbog samog okruženja - tropska klima i poluotvoreni prostori daju posebnu atmosferu. No, kada se sve svede na srž, shvatiš da je ljubav prema elektronskoj glazbi i način na koji ljudi u njoj uživaju svuda ista. Posebno je zanimljivo vidjeti koliko je Kolumbija napredovala – danas je postala jedno od središta elektronike i izrasla u pravog giganta, što je velika razlika u odnosu na 2010. kada sam tamo prvi put nastupila.

Kako to da ste baš u Kolumbiji stekli ogromnu bazu obožavatelja?

Kroz produkciju glazbe i svoja tadašnja izdanja privukla sam pažnju nekolicine organizatora, koji su me potom pozvali da nastupim u Kolumbiji. U tom trenutku nisam mogla ni zamisliti kamo će me to odvesti - činilo se kao još jedan booking, a zapravo je otvorilo vrata prema jednoj lijepoj prici i 10tak turneja kroz cijelu Kolumbiju, te donijelo iskustva koja su mi obilježila karijeru. Upravo zbog toga Kolumbija ima posebno mjesto u mom srcu.

Postoji li neki trenutak tijekom bilo kojeg nastupa da vam je posebno drag?

Jedno posebno iskustvo dogodilo se nedavno u Beogradu, gdje sam nastupila za organizaciju Alterego. Nakon mog trosatnog seta, koji je ujedno bio i treći nastup tog vikenda, priredili su mi iznenađenje za rođendan. Cijeli klub je pjevao ‘Sretan rođendan’, a donijeli su mi prekrasne krafne sa svjećicama. Bilo je to nevjerojatno emotivno i učinilo je da se osjećam kao kod kuće, iako sam zapravo bila daleko. Takvi trenuci me uvijek podsjete koliko je scena povezana i koliko zajedništvo može biti snažno.

Najčudnije mjesto na kojem ste nastupali?

Najčudnije mjesto na kojem sam nastupala bio je na novoj skulpturi na Trgu Vatroslava Lisinskog u Tvrđi u Osijeku, tijekom otvaranja Osječkog ljeta kulture. Dizalicom su me podigli na skulpturu koja izgleda kao okvir, visoku 6 metara i široku 3 metra. Društvo mi je pravila prijateljica, a ono što nismo znale je da će biti ispaljene ogromne kolicine konfeta. Kada je to puklo, nas dvije smo se doslovno bacile u zaklon iza pulta. Bilo je jako smiješno i pomalo zastrašujuće, ali istovremeno sam bila vrlo ponosna što je Grad Osijek uključio elektronsku glazbu u otvaranje tako važnog kulturnog događaja i svrstao je u dio kulture grada Osijeka.