Elis Lovrić jedinstvena je kantautorica rodom iz Rapca koja je u svojoj dosadašnjoj karijeri ostvarila značajne glazbene uspjehe – od objave četiri studijska albuma, brojnih koncerata i gostovanja diljem Hrvatske i svijeta.
Ova istarska umjetnica autorske pjesme izvodi na labinskoj cakavici, svom materinjem izričaju, a zahvaljujući poznavanju brojnih svjetskih jezika, imala je priliku sudjelovati na brojnim međunarodnim projektima.
Inače, za Doru 2021. je prijavila pjesmu "Brodolom", koja se našla na popisu rezervnih pjesama, a kasnije ju je prijavila za 24. Festival dalmatinske šansone, te osvojila prvu nagradu žirija. Povodom ovogodišnjeg nastupa na Dori, razgovarali smo s ovom jedinstvenom kantautoricom.
NET.HR: Odrastali ste u malom istarskom mjestu, sami ste sebe naučili svirati gitaru, a tek sa 17 godina saznali ste da postoji Akademija dramske umjetnosti na koju ste se odmah prijavili i - upali. Kada se osvrnete na odrastanje - što ste najviše gledali i slušali, a da je imalo najveći utjecaj na Vašu današnju karijeru?
ELIS: Učila sam iz sitnica koje su me okruživale, od kamenčića na rabačkoj plaži, popločanih uličica starog Labina, svake bore na licima labinjonskih nonica i nonića. Slušala sam valove i buru i čekala jugo da mi se kosa nafrčka (nakovrča). Živjela sam prilično izolirano u tom svom malom Rapcu dok nisam krenula u srednju školu. Kao klinka sam se željela baviti gimnastikom ili plesom, ali nije bilo plesnog studija u blizini koji bih pohađala. Ta je izolacija imala i prednosti jer sam bila u prilici osluškivati sebe i svoje istinske želje... i plesati sama sa sobom i vjetrom. Glazbeni ukus sam gradila uz starijeg brata - uz glazbu 80-ih i rock iz 60-ih, obožavala sam Bob Marleya, znala svaku notu Jean Michel Jarreovog Équinoxea i Mike Oldfieldovog Tubular Bellsa, a otkriće su mi bili Simon i Garfunkel. Slušajući njihov koncert u Central Parku shvatila sam da i pogrešno otpjevan ton ili neka druga nesavršenost daju draž i autentičnost i autora povezuju s publikom koja se može poistovjetiti s tom nesavršenom slikom kroz svoju vlastitu nesavršenost.
Nekako, volim ljude koji su spremni priznati si slabosti i nesavršenosti i od njih graditi boljeg sebe, rasti. Kako sam u djetinjstvu svašta željela biti, a nisam to mogla ostvariti, u meni je tinjala želja da se bavim nečim što će moći prenijeti moje osjećaje pa nije začuđujuće što sam diplomirala glumu. Unoseći se u likove i njihove unutrašnje drame, proživljavala sam vlastite osjećaje i poželjela ih podijeliti kroz neki medij koji će biti autentičan, moj. Okušala sam se zatim u mjuziklima u Italiji kamo sam pošla na dodatnu glumačku naobrazbu. Kako sam uz gitaru provodila slobodne trenutke desilo se da sam u naletu inspiracije otpjevala pjesmu tog trenutka smišljenu na labinjonskoj cakavici, svom materinjem jeziku koji je utkan u mene. Shvatila sam da sam to prava ja, izvorna, nepatvorena i da je to put moje budućnosti i ono čime se uistinu želim baviti. Bio je to trenutak odluke da se iz Italije vratim u Hrvatsku i krenem utirati put svog samoostvarenja na način kako sam to oduvijek željela, tada neznajući koliko je taj put dugačak i pun prepreka.
NET.HR: Već na Akademiji glumili ste zahtjevne uloge s renomiranim glumcima i redateljima, a onda ste to sve ostavili i pošli u Italiju, gdje ste dobili dvije uloge u svjetskoj produkciji mjuzikla o svetome Franji. Jeste li u bilo kojem trenutku za tim požalili?
ELIS: Da, ostvarila sam dosta glavnih uloga pa čak i dobila rektorovu nagradu kao studentica glumeći Fanicu u "Vježbanju života". Slabost mi je što se s likovima koje glumim snažno emocionalno povežem. Fanicu u srcu nosim od studentskih dana, a da je tu i zadržim opjevala sam je u pjesmi koja nosi njeno ime i nalazi se na mom novom albumu "Kanat od mora / Pjesma od mora" objavljenom prije niti mjesec dana, u prosincu 2021. Oduvijek sam težila kvalitetnom obrazovanju i smatram da je ono, uz dostatno samopouzdanje, ali i samokritiku, temelj uspjeha. Iz te težnje sam upisala dodatno glumačko obrazovanje u Rimu gdje mi se ukazala prilika glumiti u mjuziklima svjetske produkcije. Za mene idealno - spoj glume i glazbe!
Tu mi se otvaraju vidici i spoznaje koje će me s glume usmjeriti prema glazbi iako se glume nikada nisam odrekla. Tako sam u mjuziklu o svetom Franji kao glumica imala privilegiju raditi s tri oskarovca, zatim, 2014. sam producirala, režirala i izvela multimedijalnu predstavu ‘’Kolarići’’, a u sezoni 2020./2021. ponovo igrala Fanicu u predstavi "Vježbanje života - drugi put" koja je uprizorena na daskama mog prvog kazališta HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci.
NET.HR: Postoji li nešto u Vašem životu što biste danas napravili potpuno drugačije?
ELIS: ‘’Nokautirala’’ bih lažnjake, prevarante i neznalice koji se nameću i iskorištavaju tuđe slabosti. I to odmah! Kad pomislim koliko je takvih kojima sam povjerovala, čini mi se da bih to promijenila, ali to bi značilo da možda ne bih naučila neke lekcije koje sam vjerojatno u životu morala proći. Kažu talijani: ‘’Se la mia nonna avesse avuto le ruote, sarebbe stata una carozzella’’ / “Da je moja baka imala kotače, bila bi prevozno sredstvo”. Zato na to gledam kao na životnu školu i jednostavno nastavljam tvrdoglavo slijediti svoje snove zbog kojih sam propustila i neke prilike koje su mi se putem ukazivale, ali su zahtijevale da se odreknem svoje autentičnosti.
Radije sam išla dužim i težim putem, ali putem koji me vodio prema mom cilju da podijelim nešto svoje i autentično, svoje proživljene emocije koje će duboko dotaknuti, a ne samo osvojiti kratkotrajnim bljeskom. Svojim radom želim približiti različitosti i prikazati ih kao mostove koji nas spajaju, a ne razdvajaju. Želim ljepotu svog zavičaja i njegovo kulturno bogatstvo podijeliti kroz riječ i glazbu sa svojom publikom. Želim da me ostatak svijeta obogati da ga mogu ljepše opjevati. Želim i ono teško što sam prošla pokazati kao izgrađeni mišić koji mi daje dostojanstvo života. Eto, to je moj put kojim koračam uporno i dosljedno i očito ništa nije trebalo biti drugačije.
NET.HR: Poliglot ste. Koliko trenutno jezika govorite i koji su to sve jezici? Kako tako brzo i efikasno učite jezike?
ELIS: Kada govorite dijalektom, pogotovo onim koji se prilično razlikuje od standardnog jezika, praktički možete reći da već govorite dva jezika - kao ja od malena standardni hrvatski i labinsku cakavicu. Uz to, u mom se kraju koristi i istroveneto - talijanski dijalekt, moj drugi materinji, koji mi je pomogao da brzo svladam talijanski književni jezik koji sam usavršila studirajući i boraveći u Italiji. Kako sam odrasla u malom turističkom mjestu i od malih sam nogu bila okružena strancima koji su mi bili zanimljivi i s kojima sam željela uspostaviti komunikaciju, s velikom sam ih radoznalošću slušala i usvajala njihove jezike pa tako uz spomenuti talijanski, govorim i njemački i engleski jezik.
Jednostavno, imam sposobnost upijati muzikalnost različitih jezika i s lakoćom ih učiti kao neku novu pjesmu. Zapravo, nisam to planirala već mi se jednostavno dogodilo. Poklopile su se okolnosti, urođena znatiželja i želja za komuniciranjem s ljudima iz različitih kultura. Kada sam dobila poziv za gostovanje u Brazilu željela sam u znak zahvalnosti za gostoprimstvo, jednu svoju pjesmu otpjevati na portugalskom. Kada sam shvatila koliko je taj jezik melodiozan i uhu ugodan odlučila sam u suradnji s Milanom Puhom, profesorom u Sao Paolu, cijelu knjigu pjesama prevesti na portugalski. Tako je nastalo prvo labinjonsko-portugalsko izdanje moje uglazbljene poezije "Kanat od mora / Kanto do mar".
Nakon toga je knjiga prevedena i na japanski u suradnji s Irenom Srdanović, profesoricom s odsjeka za japanologiju Filozofskog fakulteta u Puli tako da neke od svojih pjesama pjevam i na japanskom. Ali ni to nije sve! Pjesme su mi prevedene i pjevam ih i na francuskom, njemačkom i poljskom jeziku. Ima još puno jezika koji me privlače i na kojima bih rado otpjevala svoje pjesme istražujući njihovu pjevnost i melodioznost.
NET.HR: Vaš je materinski jezik labinjonska cakavica na kojoj danas pišete pjesme i pjevate. Kako prenijeti poruku kroz jezik koji 'gotovo nitko' ne može razumjeti?
ELIS: Komunicirati se može jezicima, ali i glazbom kojoj jezik ili njegovo nepoznavanje ne moraju biti zapreka da osjetite prenesenu emociju. Možda me upravo ta spoznaja ponijela da se posvetim glazbi kao univerzalnom sredstvu komunikacije. Kažu da si u kontaktu s cijelim svijetom kada uroniš prst u more, a ja bih rekla da stvarajući glazbu komuniciraš s cijelim svijetom jezikom emocije koji je razumljiv na svim meridijanima i paralelama.
Ipak, u jednom sam trenutku poželjela cakavske stihove učiniti razumljivima. Tako sam uz nesebičnu pomoć bliskih suradnika, posebice velikog poznavatelja cakavice Marijana Milevoja, prevela stihove na standardni hrvatski jezik i sada možete pratiti svaku moju izgovorenu riječ u knjizi “Kanat od mora / Pjesma od mora” koja je objavljena uz istoimeni album i nosač zvuka prije mjesec dana.
NET.HR: Prvu glavnu glumačku ulogu dobili ste već na trećoj godini Akademije. Radilo se o predstav 'Božja Agneza' s Enom Begović i Nevom Rošić. Sjećate li se prvih glumačkih savjeta? Što bi, po Vama, trebao znati svatko tko se želi baviti glumom?
ELIS: Moje upute su vjerojatno neobične. Rekla bih: "Sanjajte. Želite. Tražite. Vjerujte. Ne odustajte. Radite. Učite. Plačite. Dignite se. Zovite prijatelja. Pokušajte ponovo. Smijte se. Volite. Vjerujte svojoj intuiciji. Ako pogriješite, ispričajte se. Sebi i drugima".
Gluma je strast. Ili to osjećaš ili ne. Traži ogromnu posvećenost, dobre živce i stav. U njoj vrijede pravila kao i u životu.
Savjete koje sam dobivala dok sam radila Agnezu božju bili su neprocijenjivi. Više od savjeta, to je bilo upijanje. Gledala sam rad dviju iskovanih i poznatih glumica, Neve Rošić i Ene Begović, a veliki ljudi rijetko daju savjete, oni svojim primjerom pokazuju, oni su živući savjet, bez riječi.
Ta uloga je bila kao stvorena za mene. Imala je sve karakteristike koje sam godinu ranije zaželjela dok sam gledala ispit Krležine drame "Gospode Glembajevih“ na Akademiji. Mislila sam si, još da ta časna i pjeva, bilo bi idealno. I stvorila se Agneza.
Neva Rošić mi je jako pomogla u sceni poroda jer me u početku bilo strah. A onda je to postala jedna od najsnažnijih, najupečatljivijih scena. Nekad sam se i sama znala naježiti dok bih glumila, kao na premijeri u malom Lisinskom. Činilo mi se da struja prolazi kroz mene.
Zato često volim reći da su naši strahovi možda baš prikriveni talenti. Kao ta scena koje sam se bojala, a postala je najsnažnija scena predstave. A i ja sam s njom postala za nekoliko stepenica snažnija, kao glumica i kao osoba.
NET.HR: Kada ste počeli pratiti Doru i Eurosong?
ELIS: Eurosong i Olimpijada su bile dvije stvari zbog kojih sam i noću ostajala budna i bila ljuta na sebe ako bih kojim slučajem zaspala. Ne znam koliko sam godina imala, ali sam ih čekala kao Novu godinu. Naravno i Doru, kao i San Remo sam pratila kad god i kako god sam mogla jer su to bile odskočne daske za mnoge umjetnike, a ja sam sve to jedva čekala.
NET.HR: Kada se prisjetite dosadašnjih hrvatskih nastupa - koga smo trebali poslati na Eurosong?, a nismo ga poslali?
ELIS: Massimo i Meritas su imali pjesmu koja mi se jako svidjela i voljela bih ju bila čuti na Eurosongu. Mislim da ću jednom napraviti obradu za ‘’Odjednom ti’’ jer me preplavi neka toplina kad ju slušam.
NET.HR: Koje su hrvatske pjesme na Eurosongu trebale biti bolje plasirane, u odnosu na njihov stvarni plasman?
ELIS: „Marija Magdalena“ mi je bila toliko upečatljiva da sam mislila da će pobijediti. Tu pjesmu pravi fanovi Eurosonga i dan danas spominju, a Doris je legenda.
Neka tuga me spopadne kad pomislim na Damira Kedžu koji je imao odličnu pjesmu i apsurdnu situaciju da je 2020., zbog pandemije, Eurosong po prvi puta u svojoj povijesti otkazan i Damir zapravo nije uopće ni dobio priliku. Ne mogu ni zamisliti kako se osjećao.
NET.HR: Kako komentirate plasman prošlogodišnje pobjednice Dore na prošlogodišnjem Eurosongu?
ELIS: "Tick-tock“ i izvrsna Albina! Pjesma je poletna, plesna, lepršava kao i Albina. Ima moćan glas i očekivalo se da će ući u finale. Ne mislim da je bila lošija od konkurencije koja ju je na kraju bodovno pretekla i plasirala se u finale već da joj je nedostajalo "drugačijosti", nečega što će je izdvojiti. Pobjednička pjesma je pokazala da se može i drugačije. Ali ne smatram taj plasman neuspjehom, finale joj je izmaknulo za dlaku.
NET.HR: Za Doru 2021. prijavili ste pjesmu 'Brodolom', koja se našla na popisu rezervnih pjesama, a kasnije ste ju prijavili za 24. Festival dalmatinske šansone, te na njemu osvojili prvu nagradu žirija. Što mislite kako bi prošla pjesma, da nije bila “u rezervi”?
ELIS: Teško mi je to reći. Ovisno iz koje se perspektive gleda na uspjeh neke kompozicije. Želimo li povlađivati trendovima ili biti autentični i izvorni i kako se svijetu želimo predstaviti. Čini mi se da imamo kompleks male zemlje koja, da bi ostvarila uspjeh, mora slijediti utabane staze, a mi se zaista imamo čime kvalitetno i originalno predstaviti.
Možda nam nedostaje hrabrost i vizija jer mnoge kvalitetne izvođače i autore imamo. Ja vjerujem u ono što radim i to zaista živim svim srcem, a dokaz da se isplati biti dosljedan sebi je i nagrada stručnog žirija na šibenskom festivalu i to treća uzastopna. Ova je uslijedila nakon nagrade za najbolje kantautorsko djelo i 2. nagrade stručnog žirija 2019. godine. I tako se "rezervnoj" pjesmi nije dogodilo što joj je namijenjeno već što joj je suđeno, a to je 1. nagrada.
NET.HR: U slučaju da pobijedite na Dori - što biste samoj sebi poručili iz sadašnje perspektive? Koji bi sebi savjet dali?
ELIS: Da svakim danom postajem bolja verzija sebe, onakva kakva sam oduvijek htjela biti. I nastavim osluškivati kamenčiće, vjetar i valove.
NET.HR: Što nam možete reći o pjesmi s kojom ćete nastupiti na ovogodišnjoj Dori?
ELIS: Pjesma je nastala u suradnji s grupom The Rozh. Nazvao me prije godinu dana Anthony Kukuljan s prijedlogom da dam doprinos njihovoj pjesmi „No War“ koju će obraditi još pet različitih glazbenika i bendova. Ideja mi se svidjela i ljetos sam u Portugalu izaranžirala pjesmu na potpuno izvrnut način na onoj istoj plavoj gitari na kojoj sam skladala ‘’Brodolom’’. Kad je došlo vrijeme Dore, osjetila sam da je to to. Ova pjesma od početka doživljava neku ludu ‘’svemirsku’’ sudbinu. U suradnji s Istarskim svemirskim programom Astronomske udruge Vidulini, pjesma će na SD kartici u svojoj ekskluzivnoj letjelici letjeti u bliski svemir i kad se vrati s okusom ‘Taste of space“, takvu ćemo poslati na sve radio postaje, na TV i sve digitalne platforme, da proširi poruku snage i mira. Poruku koja je dotakla stratosferu i natopila se nekim većim znanjem i širom perspektivom koja će se prenijeti ljudima. Vjerujem da je u ova teška vremena svakom stalo imati dostojanstven život vrijedan svakog trenutka postojanja.
