Edi Kiseljak o HIV-u, ljubavi i slobodi: 'Društvo je danas spremnije prihvatiti različitosti'

U vremenu u kojem se iskrenost još uvijek često kažnjava osudom, a različitost skriva iza tišine, Edi Kiseljak napravio je ono što mnogi ne bi imali hrabrosti – pred cijelom Hrvatskom otvoreno je progovorio o svojoj seksualnosti, životu s HIV-om i godinama skrivanja vlastite istine. Bez kalkulacija, bez zadrške i bez potrebe da se ikome opravdava, odlučio je ogoliti se do kraja i ispričati priču koja nije samo njegova, nego priču tisuća ljudi koji godinama žive između straha, srama i potrebe da budu prihvaćeni.

U svijetu prepunom predrasuda, Edi nije tražio sažaljenje ni senzaciju – tražio je prostor za istinu. A upravo je ta istina mnogima postala ohrabrenje da prvi put progovore o sebi, svojim borbama, identitetu i tišinama koje nose godinama. Kroz svoju knjigu ''Ja sam Edi... 'i to je dovoljno', ne razbija samo društvene tabue, nego i onu najopasniju tišinu - onu unutar čovjeka. Njegova priča nije priča o HIV-u ili seksualnosti. To je priča o slobodi. O prihvaćanju sebe. O hrabrosti da konačno živiš bez skrivanja. I upravo zato ova knjiga nije samo autobiografija jednog čovjeka, nego snažna poruka svima koji se još uvijek boje biti ono što jesu.

Foto: Privatni album

Prije mjesec dana javno ste progovorili o brojnim osjetljivim temama iz svog privatnog života, između ostalog i o seksualnosti i HIV-u. Kako je izgledalo vaše prvo jutro nakon tog istupa – jeste li osjetili olakšanje, strah ili nešto treće?

Mislim da je prvo jutro nakon emisije bilo prvi put u životu da sam se probudio bez osjećaja da nešto skrivam. Nije to bio ni strah ni panika, nego ogromno olakšanje. Kao da je s mojih leđa pao ogroman teret. Neću nikada zaboraviti taj oslobađajući osjećaj. Naravno da postoji ranjivost kada pred cijelom zemljom progovorite o seksualnosti, HIV-u i stvarima koje su duboko osobne, ali istovremeno osjetite i neku nevjerojatnu snagu, jer istina oslobađa. Najvažnije mi je bilo pokazati ljudima da ne trebamo živjeti u strahu od vlastite istine. Kada prestanemo skrivati tko smo, tek tada zapravo počinje život.

Što se najviše promijenilo u vašem životu u posljednjih mjesec dana?

Prošla su sada već dva mjeseca od tog istupa i možda je najveća promjena u mom životu to što sam imao čast upoznati velik broj ljudi, bilo kroz predstavljanja knjige diljem Hrvatske, bilo kroz poruke koje svakodnevno dobivam na društvenim mrežama. Osjećam se privilegirano što mi ljudi vjeruju dovoljno da sa mnom podijele svoje najintimnije priče, svoje strahove, borbe i iskustva. Iskreno, najviše me dira kada vidim da nekome mogu pomoći, makar samo razgovorom, razumijevanjem ili time da se zbog moje priče više ne osjeća sam. Zapravo, upravo je to pravi smisao moje knjige - ne samo ispričati moju priču, nego otvoriti prostor drugima da i oni progovore o svojoj.

Foto: Josip Regovic/PIXSELL

Prije nekoliko tjedana imali ste promociju svoje prve knjige. Jeste li zadovoljni odazivom?

U posljednja dva tjedna imao sam promocije knjige u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Vukovaru i mogu iskreno reći da sam presretan odazivom ljudi. Vidjeti ispunjene dvorane, osjetiti tu angažiranost publike i želju ljudi da razgovaraju, podijele svoje emocije i iskustva - to je nešto što je zapravo teško uopće opisati riječima. Posebno me dirnu zagrljaji, poljupci, razgovori i emocije koje ljudi donesu sa sobom, to nema cijene. Tada svaki put iznova shvatim da knjiga više nije samo moja priča, nego da je postala dio i drugih života. Sretan sam i zahvalan što se sve ovo događa, a najviše od svega veselim se svakom idućem druženju s ljudima. Knjiga se može kupiti u svim većim knjižarama diljem Hrvatske, kao i na stranicama nakladničke kuće Fragment. 

Tko vas je najviše iznenadio podrškom nakon javnog istupa i promocije knjige?

Možda su me najviše iznenadili upravo oni koji u prošlosti nisu skrivali svoje homofobne stavove, ljudi kojima je smetalo to što sam u braku s muškarcem, što dijelimo zajedničke fotografije na društvenim mrežama, koji su znali govoriti da se moram sramiti toga što sam. Zato mi je danas nevjerojatno čitati njihove poruke podrške, slušati njihove riječi i vidjeti koliko su promijenili pogled na mene, ali i na LGBT zajednicu općenito. To mi je možda i najveća potvrda da sve ovo ima smisla, jer moj cilj nikada nije bio provocirati ili šokirati. Želio sam ljudima približiti nas homoseksualce, pokazati da smo i mi sasvim normalni ljudi - ljudi koji vole, koji pate, koji se bore, koji žele obitelj, sigurnost i prihvaćanje, baš kao i svi drugi. Mislim da se najveće promjene događaju onda kada nekoga upoznate kroz emociju i iskrenost, a ne kroz predrasude.

Je li bilo ljudi od kojih ste očekivali razumijevanje, a zapravo ste se razočarali njihovom reakcijom?

U sve ovo ušao sam bez očekivanja. Posljednjih godina naučio sam živjeti bez njih i moram priznati da je život puno lakši kada od ljudi ne očekujete ništa unaprijed, ni potvrdu, ni razumijevanje, ni podršku. Naravno da vas neke reakcije mogu iznenaditi, ali kada ste iskreni prema sebi i kada znate zašto nešto radite, tada tuđa mišljenja više nemaju moć. Naučio sam da ne možemo kontrolirati kako će netko reagirati na našu istinu, ali možemo kontrolirati koliko ćemo biti vjerni sebi. Zato danas ne gledam tko me razočarao, jer puno je više onih koji su pokazali ljubav, empatiju i razumijevanje. To je ono na što želim stavljati fokus.

Foto: Josip Regovic/PIXSELL

Koliko su vas pogodili negativni komentari i nauči li čovjek s vremenom živjeti s njima?

Prije svega ovoga donio sam odluku da neću čitati komentare na društvenim mrežama. Znam da oni najnegativniji najčešće dolaze od ljudi koji su duboko nezadovoljni vlastitim životima i koji svoju frustraciju projiciraju na druge. Mislim da je za mentalno zdravlje jako važno postaviti granicu i zaštititi sebe od toga. Ipak, komentare je potrebno pratiti i mislim da taj dio posla trebaju ozbiljno shvatiti mediji i ljudi koji upravljaju tim platformama jer komentar ima moć. Puno veću nego što mislimo. Moramo osvijestiti da te komentare ne čitaju samo odrasli ljudi koji možda već imaju izgrađenu snagu i samopouzdanje. Čitaju ih i djeca. Zamislite samo kakav utjecaj može imati jedan pun mržnje, osude ili ismijavanja na dječaka ili djevojčicu koji su gej i koji se već osjećaju drugačije, usamljeno ili uplašeno. Kako očekivati da se ta osoba nekome povjeri, da zatraži pomoć ili prihvati sebe ako vidi da je društvo prepuno osude? Upravo zato mislim da svi imamo odgovornost za riječi koje ostavljamo iza sebe.

Kažete da je knjiga iskrena do kraja. Je li postojao dio koji ste ipak dugo vagali hoćete li objaviti?

Iskreno, nisam vagao. Kada sam odlučio napisati ovu knjigu, znao sam da jedino ima smisla ako bude potpuno iskrena. Možda su se moji bližnji više bojali reakcije okoline nego ja. Duboko u sebi osjećao sam što će mi ta iskrenost donijeti – oslobađanje. I upravo se to dogodilo. Nakon svega osjećam se slobodnije nego ikada prije. Mislim da tek sada mogu reći da sam ja zapravo ja – u potpunosti. Čovjek bez straha, bez skrivanja i bez potrebe da se prilagođavam tuđim očekivanjima, a to je jedan od najljepših osjećaja koje čovjek može doživjeti.

Foto: Privatni album

Jesu li vam se nakon emisije počeli javljati ljudi koji prolaze slične stvari, ali još uvijek nemaju hrabrosti govoriti o tome?

Javlja mi se jako puno takvih ljudi, iskreno više nego što sam mogao zamisliti, a iza mnogih poruka krije se neka osobna borba, strah, osjećaj usamljenosti ili život proveden u tišini. Svaki put me rastuži kada čujem koliko ljudi godinama skriva sebe, bojeći se osude obitelji, okoline ili društva. Ali istovremeno, u tim razgovorima osjetim i nešto predivno – olakšanje s druge strane, kao da ljudima već sama činjenica da ih je netko konačno čuo, vidio i razumio skine dio tereta s leđa... Jer nekad ne trebamo imati savršene odgovore, dovoljno je da nekome pokažemo da nije sam. Mislim da svi mi želimo isto – biti prihvaćeni i voljeni onakvi kakvi jesmo, a ako je moja priča nekome dala hrabrost da prvi put progovori, da zaplače, da se povjeri ili da napravi prvi korak prema prihvaćanju sebe, onda znam da sve ovo ima dublji smisao.

Mislite li da je društvo danas spremnije prihvatiti različitosti ili se i dalje samo pravimo da jesmo?

Mislim da je društvo danas ipak spremnije prihvatiti različitosti nego što je bilo prije, ali razlog tome nije što su se stvari promijenile same od sebe, nego zato što se o njima napokon počelo govoriti. Moramo govoriti, o svemu - o seksualnosti, mentalnom zdravlju, HIV-u, različitostima, strahovima i svemu onome što je društvo godinama guralo pod tepih jer šutnja nikada nije donijela razumijevanje. Šutnja hrani predrasude, a iz predrasuda vrlo lako dolaze puno gore stvari – mržnja, osuda, nasilje i odbacivanje. Kada ljude upoznate kroz njihove priče, emocije i životna iskustva, tada ih više ne možete svesti na etikete, tada shvatite da smo svi, bez obzira na razlike, prije svega ljudi koji žele isto – ljubav, mir, sigurnost i prihvaćanje. Zato vjerujem da je svaki iskren razgovor korak prema boljem i humanijem društvu.

Nakon svega što ste prošli i napisali, što biste danas rekli onom Ediju koji je godinama šutio?

Rekao bih mu da se ne boji biti ono što jest, da ne troši godine života pokušavajući biti dovoljno dobar za druge, dok istovremeno skriva sebe od sebe samoga. Rekao bih mu da istina možda boli na početku, ali da na kraju donosi ono najvrjednije – slobodu. Kao i da će jednog dana shvatiti kako nije slab zato što osjeća, voli ili se boji, nego da je upravo u toj ranjivosti njegova najveća snaga. Volio bih da je tada znao ono što znam danas - da ga ljudi neće manje voljeti zato što je iskren. Naprotiv, tek kada sam prestao šutjeti, počeo sam istinski živjeti i povezivati se s ljudima na najdubljoj mogućoj razini... I možda najvažnije od svega, rekao bih mu: “Edi, dovoljan si. Upravo takav kakav jesi.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!