U četrdesetima, kaže Ana Rucner, konačno je – prodisala. Bez potrebe da se ikome opravdava, bez straha od tuđih očekivanja i s mirom koji dolazi tek kad naučimo slušati sebe. U razgovoru za Net.hr koji je istovremeno nježan, iskren i duboko inspirativan, proslavljena 42-godišnja violončelistica otvara teme samopouzdanja, pritisaka društva, ljubavi prema sebi i životnih lekcija koje dolaze s vremenom. Govori o slobodi koja se ne nameće, nego osvaja, o tišini u kojoj pronalazi snagu i o tome zašto su četrdesete, za mnoge žene, zapravo najljepše godine.

Nedavno ste u objavi na Instagramu priznali da ste u četrdesetima “prodisali”. Što je donijelo taj osjećaj slobode?

Pa upravo to što sam i napisala - četrdesete! Divne godine, imaš zrelost, dovoljno iskustva, a još uvijek i mladost! 

Kada ste shvatili da se više ne trebate nikome opravdavati, je li postojao konkretan trenutak ili je to bio proces?

Rekla bih da je sve proces koji rezultira trenutkom spoznaje. Jednostavno shvatiš. 

Koja su društvena očekivanja prema ženama nakon 40-e vama najteža, izgled, karijera, majčinstvo, “primjereno” ponašanje?

Upravo se i radi o tome da nam danas mjerilo ne bi trebalo biti “društvena očekivanja” jer društvo u kojem živimo se prilično promijenilo i zna biti podosta neugodno i nerealno. Došlo je vrijeme nekih čudnih, pomalo iskrivljenih vrijednosti, vrijeme u kojem moraš dobro znati balansirati i naći način da sačuvaš vlastiti mir te istovremeno zaštitiš i svoju obitelj. A svaka žena je individua za sebe i hendla život najbolje što umije, pa tako nekako i ja. Sve se mi u 40-ima trudimo ok izgledati, ostati u formi, karijere uglavnom u toj dobi već imamo i uvijek ih naravno nadograđujemo, a djeci dajemo zadnji atom snage jer to majke rade. U svemu tome najbitnija je zdrava ravnoteža te je prilično važno odrediti prioritete, a to jedino možemo mi sami. 

Koji su to “ne smiješ”, “nije dobro za tebe” savjeti koji su vas najviše oblikovali ili kočili?

“Što će ljudi reći” - rečenica koja je ubila više snova nego bilo što drugo. Svi mi znamo za ovaj čuveni citat, ali kad ga uistinu spoznamo i shvatimo značenje istog tada počinje sloboda življena. Nadodala bih važnu činjenicu, a to je da su društvene mreže i virtualni svijet općenito, isto ti koji su ustvari ubili puno snova, je l' od tuda je i krenulo sve ovo o čemu pričam “Što će ljudi reći” te masama dalo za pravo slobodu izražavanja koja često ode u govor mržnje, zamjeranja i nepovjerenja. Šteta da je to sve tako. 

Nedavno ste prošli kroz prekid dugogodišnje veze, a ranije i razvod braka. Kako su vas ti procesi osobno oblikovali u smislu samopouzdanja i odnosa prema sebi?

Ne bih povezivala svoj prekid/razvod s ikakvim daljnjim oblikovanjem u smislu samopouzdanja, jer ga onda vjerojatno uopće ne bih niti imala, a i u tim odnosima nisam bila sama pa bi svakim daljnjim komentiranjem potencijalno mogla povrijediti tuđu intimu. To su vrlo osobne stvari, iz kojih ako smo nešto naučili trebamo nadalje primjenjivati u životu kako bi nam on bio ljepši i kvalitetniji. Svima. Osobe koje su bile dio mog života za mene su ono što nastojim čuvati u srcu kao nešto lijepo, bez obzira na ishod i iz poštovanja prema toj prošlosti i ljudskom biću uvijek ću taj dio privatnosti držati za sebe. Tako bi vjerujem trebali svi, jer mislim da je jedino to dokaz zrelo oblikovane osobe.

U takvim životnim situacijama često se javlja pitanje “što će ljudi reći”. Jeste li osjećali dodatni društveni pritisak i kako ste se s njim nosili?

Taman sam tu rečenicu i komentirala u jednom od vaših prethodnih pitanja i s obzirom na to da sam ju prerasla, društveni pritisak gubi na važnosti. Iskreno, došla sam i do one faze kad na prste jedne ruke mogu nabrojati prave prijatelje. To je za mene velika privilegija i vrijednost! E upravo ta vrijednost me itekako zanima. Zanima me taj mali krug mojih ljudi, ono što će oni reći, jer znam da mi žele najbolje, kao i ja njima.

Mislite li da se od žena i dalje očekuje da ostaju u odnosima “pod svaku cijenu”, čak i kada u njima nestaje autentičnost?

Mislim da je to obostrano, jednako kod muškaraca i žena. Barem ono što sam do danas viđala oko sebe. Ali isto tako mislim da to ne bi trebalo biti pravilo. I što uopće znači “pod svaku cijenu” ili “autentičnost” ?! To su malo dublje teme, a ja nisam psiholog da bi si dala za pravo laprdati i jedino što imam reći na to - Život je prekratak da bismo ga provodili u lošoj atmosferi!”

S kojim ste se predrasudama najviše susretali kao glazbenica, žena, javna osoba? Postoji li neka predrasuda o vama koju ste s vremenom odlučili svjesno razbiti?

Ma tračeva i raznih titula će uvijek biti, ako počnem pričati dati ću vam previše materijala pa bolje nemojmo. Dobro u svom zlu je što uglavnom kratko traju i ljudi brzo zaborave, a pogotovo ako ne potenciramo sami dalje. Istina je da sam se par puta na svojim društvenim mrežama pokušala postaviti kad je u pitanju vrijeđanje na temelju fizičkog izgleda, ali ako bolje pogledate moje postove na tu temu, više sam htjela apelirati na društvo i to kakvu poruku šaljemo mladima takvim ponašanjem. Koliko sam uspjela i ne znam baš, pa se katkad znam i sama našaliti na račun svojih kila, koje nekim čudom - stoje li stoje na istom mjestu (smijeh). Ali umjesto da se zamaram tuđim mišljenjima, radije sam posvetila vrijeme i energiju karijeri u Aziji i krenula ne iz nule, nego iz minusa. Oni koje me u Kini već znaju, poznaju me po mom radu, kao umjetnika, violončelisticu. Nikakve privatne detalje niti iznose niti ih zanimaju. I to mi se jako sviđa. Onome koji će ovo pročitati - želim samo reći - zanemarite tuđe spike, radije se fokusirajte na vlastite snove jer to je jedini put da ih s vremenom pretvorite u neki oblik stvarnosti. 

Kako ste naučili da tuđi komentari ne određuju vaše samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti?

Jednostavno. Tako što sam ih prihvatila kao tuđe, od nekih ljudi koji nisu iz mog svijeta, nisu iz mog kruga, te se ne poznajemo osobno i samim time me to ne može povrijediti. Takav stav i razmišljanje niti je došlo preko noći niti sam rođena s time, to je iskustvo koje su mi donijele godine, zrelost i život. 

Na koji način u svemu tome čuvate svoj identitet i jednostavnost o kojoj govorite, što vam u tome najviše pomaže?

Vjera u Boga, Oca svemogućega. U tišini svog srca uvijek pričam s njime i svoje najteže bitke, odluke ili rane rješavam u molitvi i samoći. Čovjek koji može biti sam, a pritom ne biti usamljen, taj može sve. 

Koju biste poruku poslali ženama koje zbog tuđih mišljenja počinju “nestajati” i gubiti samopouzdanje?

Svakoj ženi bih rekla da je jedan predivan dijamant, i neka ne gubi vrijeme preispitujući njegovu vrijednost. Sjajite, radujte se novom danu i ne brinite se previše oko tuđih mišljena. Ljubite više sebe, jer tek kad spoznate vlastitu ljepotu (unutarnju prvenstveno) kao i vlastitu vrijednost, moći ćete tim istim žarom ljubiti svijet oko sebe! I svakako preporuka - manje se povjeravati ljudima, a više Bogu u tihom razgovoru, osobnoj molitvi. Jer tek kad se buka svijeta pogasi, tek tad uistinu možemo čuti sebe i znati donositi najbolje odluke, a koje itekako utječu na naš život! 

Za kraj, što biste mlađoj Ani poručili iz perspektive današnje Ane u 40-ima?

Sve će biti OK!

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

POGLEDAJTE VIDEO: Zaboravite jeftine frizere i majstore! 'Ruke' u Hrvatskoj poskupjele čak 32 posto