Afganistan - zemlja koja je u mnogim aspektima zagonetna i nepredvidiva, a opet duboko urezana u povijest i kulturu Srednje Azije. Svi smo svjesni njezine turbulentne prošlosti, koja uključuje brojne sukobe, političke prevrate i dugotrajan rat. No, ako pitate Kristijana Iličića, najpoznatijeg hrvatskog travel blogera i prvog Hrvata koji je proputovao cijeli svijet,  Afganistan je mnogo više od svojih ratnih slika - to je zemlja bogate tradicije, prelijepih krajolika i nevjerojatno srdačnih ljudi, unatoč teškim uvjetima u kojima žive.

Iako mnogi prepoznaju Afganistan kroz prizmu ratova i opasnosti, Iličić vidi mnogo više od toga - vidi ljude, priče, i neispričane povijesti koje oblikuju svakodnevni život te zemlje. U intervjuu za Net.hr, Kristijan je detaljno progovorio o svom iskustvu života među Afganistancima, govoreći o izazovima s kojima se suočavaju, posebno o teškom položaju žena, ali i o prisutnosti talibana koji i dalje oblikuju političku situaciju. Unatoč tom divljem okruženju, u kojem je kalašnjikov gotovo svakodnevna pojava, Iličić je pronašao razlog zbog kojeg se uvijek vraća - on nije samo turist koji prolazi kroz zemlju, već je postao poznavatelj njenih dubokih korijena i stvarnosti.

Foto: Kristijan Iličić

Proputovali ste cijeli svijet, ali nešto vas uvijek vuče natrag u Afganistan – što Vas točno toliko privlači toj zemlji?

Od onda kad sam prvi put bio u Afganistanu pa do danas, puno se toga promijenilo i u toj zemlji, i u mom životu, i u percepciji svega – no, jedno je ostalo isto, moja ljubav prema Afganistanu i nemoć da je objasnim drugima. Smatram da čovjek mora biti tamo da bi shvatio o čemu govorim. Koliko god se trudio vrhunskim snimkama prikazati ljepotu te prirode, to ni izbliza nije tako kao kad ste doista tamo. Mnogi kažu - obična pustoš, same planine... Ali čak i te planine i ta “pustoš” su monumentalni. Ne možeš to uhvatiti kamerom. Također, ta zemlja ima i nevjerojatne građevine, ali u njima je pohranjena i velika svjetska povijest, ali i velika svjetska sramota. Mene su, međutim, najviše dotakli ljudi. Treba sve staviti u kontekst vremena onako kako i inače učimo povijest.

Ja sam u Afganistan došao 2020. kad je sve bilo zatvoreno, kad se nikud nije moglo putovati i bilo je to moje prvo doista opasno putovanje. Očekivao sam sve ono o čemu su pričali mediji, a opet, ta godina je bila toliko prijelomna, teška i luda svima nama, pa tako i meni, da sam se bez puno razmišljanja uputio baš tamo. Vjerovao sam u svoju sreću. Ono što me je posve prebacilo i zašto sam zavolio tu zemlju, upravo tamo sam shvatio istinu o svijetu. Istinu o tome koliko ništa ne znamo i samo vjerujemo medijima i onome što na Zapadu žele da vjerujemo. Te godine talibani još nisu bili na vlasti, morao sam se oprezno kretati, često bio u opasnosti, ali ljudi na koje sam nailazio bili su predivni. Shvatio sam koliku im nepravdu činimo što ih sve doživljavamo kao teroriste. Toliko teških sudbina, toliko snova o boljem životu, toliko dobrote da s tobom podijele zadnje što imaju... A mi o njima da su teroristi. Mene je to prebacilo, osvojilo, taj trenutak u vremenu, taj kontekst.

Kasnije kada sam dolazio, bio je nastavak toga puta, htio sam da i drugi vide sve to što sam ja tada vidio i shvatio. I opet, koliko god pisao o tome, nikad ljudima neće biti posve jasno zašto baš Afganistan. Možda zato što je bio prvi? Možda da sam prvo došao u Jemen ili Siriju, možda bi te zemlje bile “moj Afganistan”, ali sada je teško o tome filozofirati. Afganistan je taj koji je prvi ušao u moje srce i tu je ostao.

Foto: Kristijan Iličić

Kako su Vas lokalni ljudi prvi put dočekali, i kako se vaš odnos s njima mijenjao kroz godine?

Kao što sam rekao u prethodnom odgovoru, izrazito topli i otvoreni ljudi, dijele s tobom sve što imaju, a često nemaju gotovo ništa. Blage naravi. Mnogi su se i izlagali riziku da mi pričaju o situaciji u Afganistanu, ali sanjali su o boljem životu, nadali su se da zemlja neće utonuti u mrak. Bio sam tamo u doista specifičnom trenutku. Svijet je stao, talibani su bili pred vratima, a Afganci, osobito pripadnici nacionalnosti Hazara, u sebi su nosili strepnju, ali i nadu da im se sve to neće ponovno dogoditi. Bili su jako otvoreni i topli. Jednom kad su talibani ipak zavladali, prvo sam one koje sam bolje upoznao nastojao spasiti, uspjeli smo prebaciti iz zemlje mog vodiča Noora i njegovu obitelj, i još nekoliko ljudi, a kasnije i Halimu, vlasnicu restorana u Bamijanu, s kojom sam razgovarao o položaju žena u Afganistanu. Nakon toga sam opet stigao u Afganistan da vidim kakva je situacija pod vladavinom talibana. I opet, specifičan trenutak u vremenu, tek su bili došli na vlast, mnogi među njima su bili jako mladi i pomalo naivni u želji da se stvori država po njihovim željama. U slobodnom razgovoru sam od mnogih čuo da žele neko normalnije društvo, bez represije. Često sam ih doživljavao kao djecu koja se igraju oružjem onako kako se na Zapadu ljudi igraju gadgetima. Jako sam bio podvojen oko svega. Te godine su žene još bile vidljive, odmah na aerodromu sam vidio da ih nisu maknuli s radnih mjesta, po Kabulu je sve još funkcioniralo, moglo se i do nacionalnog parka Band-e-Amir... I godinu poslije, kad sam doveo svoju grupu, žene su mogle tamo ući, premda ne baš i na neke druge lokacije. No, onda se to počelo sve više zatvarati, ženama je sve manje bilo dostupno mnogo toga. Nekako kao da su ih oni stari talibani počeli povlačiti opet u mrak. Ja sam s onim prvim talibanima koje sam upoznao možda malo naivno gajio nadu da bi u ovoj rundi možda moglo nešto biti drugačije...

Tijekom drugog boravka u Afganistanu sam se upoznao i s mnogim mračnim tajnama Zapada, sa svime kako su zlostavljali ovaj narod. I to je svakako doprinijelo nekom mom stavu da Afganistan nije zemlja u kojoj se jasno može odvojiti dobro od zla i da se ne može sve trpati u isti koš. Moj odnos se kroz sve ove godine nije nimalo promijenio kada je riječ o normalnim ljudima, a kad su talibani u pitanju, od početne slabašne nade da bi ovoga puta možda moglo biti drugačije, do danas, kad mi se čini da ih opet polako ždere taj retro mrak, bilo je puno emotivnih previranja. Meni je teško zbog loše vlasti optužiti cijeli jedan narod i ja sam i dalje vrlo sklon tim ljudima.

Foto: Kristijan Iličić

Afganistan mnogima zvuči kao sinonim za opasnost – jeste li se ikada našli u stvarno rizičnoj situaciji i kako ste se s njom nosili?

Jesam odmah za prvog boravka u Afganistanu – kad se nije moglo svugdje ići jer su talibani bili snaga koja osvaja zemlju, ali i dalje samo pobunjenici. Kontrolirali su mnoge ceste i točke po zemlji i da su me tada uhvatili, kao stranca bi me ili ubili ili tražili otkupninu. A ja sam se baš bio zatekao na njihovom području i o tome sam još tada detaljno pisao na svojim profilima, ali i u svojoj knjizi. Tijekom tog istog boravka sam za jedan dan izbjegao bombaški napad na tržnici u Bamijanu.

Kasnije, kad su zavladali talibani, više nisam bio u tolikoj opasnosti, ako ne računamo činjenicu da bilo tko od njih bilo kada može repetirati kalašnjikov na vas. No, valjda sam već bio oguglao.

Kako sam se nosio s opasnim situacijama? Mene u tim trenucima preplavi adrenalin i jednostavno ne percipiram baš sve onako kako to gleda netko iz svog doma, iz fotelje. Reagiraš instinktivno, u trenutku, od sekunde do sekunde, gledaš kako da kroz to prođeš i ne baviš se svojim emocijama. Onda kad prođe, priznajem, znalo je biti trenutaka da sam osjetio drhtanje. To je bilo nakon te navale adrenalina. Naknadno te sustigne pamet i ono “što bi bilo da je bilo”.

POGLEDAJTE VIDEO: Generacija Z sve više traži informacije na TikToku, a kome danas vjerovati? Otkriva Meri Goldašić u MagNetu

Kako izgleda svakodnevni život u Afganistanu iz perspektive nekoga tko dolazi izvana, ali se ne ponaša kao turist?

Pa nemaju oni baš razvijen turizam da bi se netko mogao ponašati kao turist. Uklopiš se odjećom u njihovu priču, nastojiš se ne iskakati previše, pa ipak, posebice kad si u grupi, vide oni da si ti stranac i onda te okruže, promatraju te, mnogi se žele fotografirati s tobom. I odmah se od nekud stvore dečki s kalašnjikovima. Nama koji to promatramo izvana, njihov život se doima teško, muškarci su na cesti, svi nešto rade, prevoze, dovoze, prodaju, nude... Sve one srednjoazijske scene koje se mogu vidjeti i u drugim mjestima srednje Azije, samo što je ovdje sve nekako siromašnije jer je zemlja dugo bila razarana i devastirana, a talibanima nedostaje znanja (i htijenja) da je sada dignu i pretvore u nešto modernije. Nama su slike s tih ulica egzotične, a život nam se čini i dosta težak, osobito kad vidiš male dečkiće kako tegle vreće veće od sebe samih. I opet, unatoč svemu tomu, vidiš samo osmijeh na njihovom licu.

Žene se uglavnom sklanjaju, ne smiješ ih fotografirati, hodaju u grupama. Nije im lako. Osobito onima koje su odrasle u Kabulu i općenito u nešto urbanijim sredinama. One su do ''jučer'' normalno išle na fakultete, u školu, normalno se kretale. Njih je ovaj povratak u mrak teže pogodio. One su imale, pa sad nemaju. Muškarci, čini mi se, i dalje idu za svojim poslom, iako, svjesni da sad žive u zemlji u kojoj jako dobro moraju paziti što rade, što govore, kako se ponašaju.

Mislim, ne treba tu sad puno raščlanjivati – svi ti ljudi žive u sjeni kalašnjikova. I ti kao turist, ili kao čovjek koji pokušava glumit lokalnog čovjeka, isto tako. Kalašnjikov je stalno u kadru. To nije nešto na što se zapravo možeš naviknuti.

Foto: Kristijan Iličić

Možete li usporediti odnos prema strancima u Afganistanu s nekim drugim zemljama koje ste posjetili?

Ako govorimo samo o tim krajevima, dakle, Afganistan, Uzbekistan, Turkmenistan i slično, situacija u Afganistanu je stvarno specifična u odnosu na spomenute zemlje. Ove druge su se uspjele razviti u nekom smjeru, stvoriti neku svoju kulturu, stupanj izgradnje i razvijenosti, a Afganistan je četrdeset godina samo razaran. Možda ako bismo ga usporedili sa sličnim destinacijama. primjerice Jemen ili danas Sirija, onda mogu reći da sam samo u Afganistanu uspio uspostaviti nekakav odnos s lokalnim ljudima, lijepo su me primali na čaj, rado se upoznavali, rado pričali sa mnom, pokazivali toplinu. Vjerujem da bi mi slično bilo u Jemenu ili Siriji, ali tamo mi je kretanje bilo bitno ograničenije nego u Afganistanu. Nisam baš mogao toliko biti u interakciji s ljudima, brže sam se kretao definiranim rutama radi vlastite sigurnosti. Uspoređivati odnos prema strancima u Afganistanu s bilo kojom drugom državom svijeta osim navedenih, mislim da nema smisla. To su različiti univerzumi.

Foto: Kristijan Iličić

Kada razgovarate s Afgancima o Hrvatskoj – kako reagiraju? Zna li itko išta o vašoj domovini?

Slabo. Uglavnom ono što saznaju, saznaju od mene. Nismo mi njima neki faktor. Kod mladih postoji neka ideja Zapada kamo bi možda netko od njih htio pobjeći. No, ne nužno samo Zapad. Nekima je dovoljno da pređu u susjedni Iran. Objasnim im odakle sam, pokušam preko nogometa jer te svugdje u svijetu zapravo prepoznaju preko nogometa, ali ovdje je to jedan drugi univerzum.

Foto: Kristijan Iličić

Postoji li neko konkretno mjesto u Afganistanu kojem se uvijek vraćate, poput grada, sela...

Nacionalni park Band-e-Amir, zbog predivne boje vode među golemim planinama, Džamski minaret zbog činjenice što je tako udaljen i teško dostupan, ujedno tako lijep i vrlo krhak. Pitanje je koliko će još godina preživjeti. I naravno, Velika džamija u Heratu. Svaka od tih lokacija ima za mene posebnu priču, posebno poglavlje kako sam tamo došao, što sam osjetio, koja vrsta postignuća, ali i otvaranja percepcije je to bila.

Kako biste opisali današnje stanje u Afganistanu pod talibanima – iz prve ruke, bez zapadnih filtera?

Mislim da sam se kroz prethodne odgovore već dosta dotaknuo stanja u Afganistanu. Oduzeto je mnogo sloboda, posebice ženama, sve se postrožilo. S jedne strane, kao da se sve malo smirilo, nema više ratovanja i neprekidnih bombaških napada, no s druge strane, oko vas su stalno kalašnjikovi. Ne znam koliko dugo još namjeravaju na ovaj način voditi zemlju. Koliko dugo će oružje biti ovako vidljivo sa svih strana. Vjerujem da ljudi jako paze što rade, što govore, paze da se ne nađu na putu nekome tko bi rado zapucao. Svakako je bitno drugačije nego prije, ali ne bih želio da itko pomisli kako je prije bilo bajka kad su Amerkanci bili na ovom tlu. Dobro je bilo možda samo onima na vlasti koji su na vrijeme stigli pobjeći s bogatstvom. Narodu je uvijek bilo loše, jer rat jednostavno nije normalna situacija. Sad u Afganistanu više nema rata, ali ima strogog šerijata. Nije to ugodno ni većini ljudi. No, snalaze se, nastoje dalje živjeti, raditi i probati nešto napraviti od svog života. Stignu se oni i sastati na ručku ili večeri, posjetiti jedni druge, zapušiti šišu, nasmijati se... Sve to postoji u Afganistanu. Postoji tamna strana ovog režima, ali postoji i život koji neumitno ide dalje.

Foto: Kristijan Iličić

Koje je vaše mišljenje o talibanima?

Ima ih svakakvih. Pričao sam s njima, među mlađima vlada mišljenje kako bi voljeli da sve nije toliko strogo, nisu za to da se ženama brani školovanje, ali ne mogu ništa protiv starijih koji vode cijelu priču. Ima i zadrtih. To je sraz starog i novog, mladosti i okoštalih starih struktura. Nažalost, preko noći se neće promijeniti, ali možda će s godinama nešto ipak krenuti s mrtve točke, kako će stari odlaziti, a mlađi sazrijevati. No, važno je znati da ni oni među sobom nisu svi isti. Mnogi su još kao djeca regrutirani ili sami ušli u tu priču iz tko zna kakvih razloga i zapravo i ne znaju za ništa drugo, a kao što rekoh, oružje im je kao igračka. Nerijetko mi se događalo da mi donose kalašnjikov ili čak i jače oružje i da mi ga s radošću pokazuju i nude da pucam onako kako bi na Zapadu recimo netko donio Play Station i dao mi da malo igram. To su nadrealne stvari. Morate biti tamo da to doživite i povjerujete. Ljudi očekuju đavle. A onda vide te neke dečke i ne znaju što bi mislili tome. Jedna vrlo zeznuta priča. Potencijalno vrlo opasna, ali i s iskrom moguće promjene.

Foto: Kristijan Iličić

Smatrate li da su stranci danas dobrodošli u Afganistan ili se to drastično promijenilo posljednjih godina?

U početku su talibani htjeli sebe prikazati boljima, kao neku 2.0 verziju - htjeli su da se lijepo priča o njima u svijetu. No, brzo se to vratilo na staro. Mislim da ne razmišljaju previše o strancima, a sami stranci kada dođu, načelno su dobrodošli ako se uklope u njihov način života - odjećom, ponašanjem, poštovanjem. Ipak, posljednjih godina je sve postalo strože.

Koliko vam je teško bilo shvatiti i prihvatiti afgansku kulturu, s obzirom na velike razlike u načinu života i razmišljanja? 

Nije mi bilo teško, zavolio sam ih odmah pa sam nekako htio sve upiti, što više naučiti i prihvatiti njihovu povijest i kulturu. Puno se tu može saznati, naučiti... Prihvatio sam i to da jedu na podu, obožavam njihov kruh, volim pričati s njihovim ljudima, mnogi su obrazovaniji nego što biste očekivali.

Foto: Kristijan Iličić

Odnos prema ženama?

Što se žena tiče, to je jedna jako teška tema. Sjećam se kad sam tek upoznao Halimu da je rekla, “Afganistan je najgora zemlja u kojoj se žena može roditi”. Ona je doživjela prvu vladavinu talibana i bila u progonstvu, potom se vratila i kao odvjetnica pomagala mnogim ženama koje nisu baš dobro prošle u svojim brakovima i u okviru lokalnih običaja. Znala je o čemu govori. Nakon drugog povratka talibana na vlast i sama je prošla pravu kalvariju, prije nego što smo je uspjeli izvući iz zemlje. Danas sretno živi u Australiji. To je jedan dio te priče. U urbanim sredinama žene još nekako uspijevaju nešto odraditi, ali da, nije im lako, loše je. I mnogi njihovi partneri, braća smatraju da to tako ne treba biti. No, morate shvatiti da Afganistan nije demokracija, to je diktatura talibana. Ne mogu oni u ovome trenutku puno napraviti. Međutim, sama činjenica da je društvo, kad talibana nije bilo, dopuštalo ženama da rade i obrazuju se ipak govori nešto o tim ljudima. Tako je barem bilo na sjeveru – postojali su uvijek dijelovi Afganistana koji su bili puno zatvoreniji, nazadniji, u kojima je ženama bilo ovako kako je sada svima u cijelom Afganistanu. Kao što rekoh, teška je to tema, dugo će trebati da se to ispravi. Nije da ja toga nisam svjestan, nije da ne suosjećam. Napravim ono što mogu. No, barem nešto napravim. Mnogi me kritiziraju što odlazim tamo, što pričam s talibanima i najčešće u svim komentarima kada pustim priče iz Afganistana s mojom grupom, dobivam taj komentar: ''ali žene...'' Pa znam, ljudi moji dragi. Znam. I teško je. Svejedno smatram da trebam dovoditi ljude da vide tu zemlju, ali i da Afganci vide strance, da vide da ni mi nismo svi babaroge. Moramo se upoznavati, zbližavati. Sve je to dio jednog velikog procesa koji će u nekoj budućnosti uroditi slobodom za sve. Treba nastojati. A ne samo kritizirati iza ekrana.

Postoji li neko afganistansko pravilo ili običaj koju ste usvojili u vlastiti život?

Afganistan kao Afganistan me je naučio da ne sudim olako o ljudima i prilikama, ali baš neko pravilo ili običaj ne mogu reći da sam usvojio. Nema veze s pravilom ili običajem, ali volio bih znati ispeći onaj njihov kruh.

POGLEDAJTE VIDEO: Anđa Marić u emisiji MagNet ispričala je sve o svojoj borbi s bolešću te kako je uspjela postići neviđen napredak