Dominik Šarić (32) već od samog početka devete sezone showa "Život na vagi", koju gledatelji prate na RTL-u i platformi Voyo, istaknuo se kao jedan od najupečatljivijih natjecatelja. Izdvojio se disciplinom i iskrenošću, no iza te snage krije se bolna životna priča. Naime, Dominik se u djetinjstvu suočavao s vršnjačkim zlostavljanjem, a u razgovoru s nama otvorio je dušu i podijelio detalje o traumi.

U showu ste progovorili o svom iskustvu s bullyingom u djetinjstvu. Kada je to počelo? Možete li nam ispričati s čime ste se sve susreli?

To se događalo kada sam se preselio u Dugo Selo, bio sam novo dijete u razredu. Odmah sam na svim inicijalnim ispitima postizao najbolje rezultate, što je određenoj djeci očito stvaralo neku vrstu averzije prema meni. Neki su me počeli fizički maltretirati, bacali su mi stvari u smeće, čak su i mene jednom dogurali do kante i ubacili u nju. Nakon toga sam tražio pomoć roditelja. Uz njihovu podršku, obratili smo se školskim službama, pa je fizičko maltretiranje prestalo, ali su se nastavila psihička maltretiranja. To je dovelo do toga da više nisam želio pokazivati svoje znanje i nisam želio učiti samo kako bih se mogao uklopiti u svoju novu okolinu.

Foto: Rtl

Jeste li tada tražili pomoć prijatelja, obitelji ili ste šutjeli o tome? Ako jeste, kako su oni reagirali?

Nisam imao prijatelje u novom gradu, bio sam svima stranac. Požalio sam se roditeljima i oni su reagirali, ali nekako sam nakon toga, kada su se događale slične situacije, želio više samostalno rješavati svoje probleme. Iako sam već bio tih i povučen, još više sam se povlačio u sebe i kako sam već prije rekao, na svoje načine sam se pokušao prilagoditi novoj okolini.

POGLEDAJTE VIDEO: Nutricionistica iz 'Života na vagi' otkrila najveću zabludu o ugljikohidratima

Je li maltretiranje vršnjaka na vas ostavilo posljedice?

Svaki stres utječe na nas, osobito u tako osjetljivim godinama. Na mene je utjecao na način da sam postajao sve tiši, samozatajan i povučen u sebe. Često sam namjerno postizao loše rezultate kako bih se svidio drugima.

Govorili ste da su vas maltretirali jer ste bili natprosječno inteligentni. Možete li nam reći kako je to zlostavljanje prestalo i što vam je pomoglo da se izborite s tim?

Maltretiranje nije nikada prestalo za vrijeme osnovne škole, uvijek je bilo ljudi koji su mi zbog toga željeli podmetnuti nogu. Možda se to manje vidjelo kada sam upisao gimnaziju jer je tada konkurencija bila veća kada su u pitanju vještine učenja i baratanja sa stečenim znanjem. Rekao bih da je maltretiranje prestalo kada sam počeo trenirati košarku. Dobro sam se uklopio u tu sportsku zajednicu i imao sam dečke koji su mi uvijek čuvali leđa. S njima sam naučio biti i fizički i mentalno jak, snažan i kompetitivan. Naučio sam kako se zauzeti za sebe, ali i kako biti odan svojim ljudima i svojoj ekipi. I danas su mnogi od tih momaka moji prijatelji, osobe na koje se uvijek mogu osloniti i na koje mogu računati u trenutcima kada mi je pomoć potrebna. To sam pokušao prenijeti i na ovu trenutnu igru zvanu 'Život na vagi', gdje sam svojoj ekipi obećao da ću učiniti sve što moram kako bi što više 'mojih' ljudi došlo do finala.

Foto: Rtl

Otac ste četvero djece. Kako ih odgajate u kontekstu vršnjačkih odnosa? Dajete li im savjete kako se zaštititi od mogućih oblika nasilja među vršnjacima?

Danas je to sve višestruko teže. Kao osoba koja radi s djecom s poteškoćama u razvoju i kao otac uskoro petero djece, svjedočim kako je i danas u našem društvu sveprisutno vršnjačko maltretiranje i cyber bullying. Svjedoci smo da baš ti oblici maltretiranja danas proždiru djecu i do temelja urušavaju njihovo samopouzdanje i ostavljaju dubok trag na njihovo psihičko i duševno stanje. Iskreno, ni meni nije svejedno to gledati. Učim djecu da budu obzirni prema drugima, da imaju poštovanje prema svima, ali da zadrže svoj integritet i ne dozvole da im netko kaže da su manje vrijedni. Učim ih da se ne srame svojih vrlina i mana, da budu u potpunosti svoji i da ne mijenjaju sebe kako bi se svidjeli drugima. Međutim, gledajući s koliko mržnje ljudi danas na društvenim mrežama pišu o drugima, pritom ne birajući što će izgovoriti, jako sam zabrinut za buduće generacije. Nastavi li se ovaj trend mogli bismo biti u opasnosti da nam treba još više dječjih psihijatara, s tim da smo i danas među vodećim zemljama kada vidimo s čime se sve naša djeca susreću - od raznih anksioznosti, depresije pa sve do suicidalnih misli.

POGLEDAJTE VIDEO: Ivana Kalogjera o osobnoj borbi i radu u udruzi: 'Krpamo rupe u sustavu, a novac ne pada s neba'