Nezavisni princip moduliranja karijere nije stran ni skandinavskim retro garage rockerima The Hivesima. U slučaju švedskih crno bijelih frak punk pingvina koji su unatrag četiri albuma krenuli s misijom biti najzabavniji, stilizirani, brzopotezni rock and roll bend na svijetu - njihova misija na petici je pečatirana.
Oživotvorenje Lou Reedova teorema o čaroliji jednog do dva prava akorda u nastupu raspomamljenih nordijaca The Hives dobija materijalni dokaz.
Manje od pola sata im je od početka studijske i koncertne karijere bilo dovoljno da formuliraju tucet naslova koji će vas nasmijati do suza, natjerati na skakanje i oznojiti.
Novi album nije najbolje što su ikada snimili. Ali je još uvijek jednostavno, brzo, ludo, kratko, energično, eksplozivno, smiješno, žestoko. Stilizirano do besvijesti. Ili jesi, ili nisi.
Rock frazeologija i klišeji u izvedbi vrištećeg Pellea Almquista i društva pomiruje atomsku energiju ranih veterana The Sonicsa ("If I Had A Cent", "Go Right Ahead", "1000 Answers", "My Time Is Coming"), indie pristup cryptovskih party punk pulena "Devil Dogsa" ("Come On"), povremeno se dočekuju na noge citirajući Joan Jett ("I Want More") ili američke grafite ("Wait A Minute"), sve do vrhunski napumpane produkcije ritmičnih "Take Back The Toys" i zabavnih "Without The Money", ne zaboravljajući jednako furiozne prednike New Bomb Turske ("These Spectacles Reveal the Nostalgics"). Najbolji naslovi "Patroling Days" i "Midnight Shifter" imaju razornu snagu himni s prethodnih albuma te obećaju nastavak neopisivog prštećeg koncertnog ludila.
The Hives su sposobni u pola sata fuzirati Šezdesete, Sedamdesete, preskočiti zjapeće Osamdesete i ubaciti se vrišteći u Devedesete i 21. stoljeće kroz kratku lekciju bazičnog rock and rolla.
Ako ih ikada imate prilike provjeriti uživo, bilo opet u Hrvatskoj ili susjedstvu, ne propuštajte. Jedan su od rijetkih školskih rock bendova s čijeg koncerta idete s najiskrenijim osmijehom na svijetu. I mokri do kože. Ocjena: 8/10
