Neil Tennant i Chris Lowe garnirali su velike brojke i nagrade tijekom karijere uslužujući publiku nježnim efektiziranim vokalima u plesnim disko sintagmama i synth ambijentima.

Stvar je funkcionirala kao multipakung hit tijekom sredine i druge polovice osamdesetih. Tada nije bilo radiostanice ni TV-kanala koji će njihove jednostavne melodije na iste beatove proglasiti vrhom pametne pop-struje.

Spajajući dinamiku ritmike u sličnim omjerima s ravnim melodijama, ali catchy porukama i refrenima, momci su izlazili na sve pore dostupnih pop-medija. Tako je i bilo.

S obzirom na tehnologiju i okruženje, dvojac pametnih brit cinika pomirio je Depeche Mode bez poze, The Smithse bez gitara, Kraftwerk bez eksperimenta.

Interes je trajao klasičnih generacijskih sedam godina, koliko teoretičari pop-kulture smatraju da se može podvaljivati isti proizvod s jednakim odazivom publike. Cijelo to vrijeme u pojednostavljene pop-forme Neil i Chris bi servirali atipično pametne poruke izdvajajući se od viškova no brain plesne produkcije.

Novi album predstavlja dvojac kao dvojicu štancera usmjerenih na zadržavanje forme i norme. Nimalo uzbudljivih ravnih pjesama nagomilalo se širinom albuma.

Tek mjestimično pogodivši kakav minimalan pomak od bezidejnog repetiranja, balada Breathing Space, pulsirajući plesanjak Ego music daju znati o kako se lucidnim likovima zapravo radi, kad im se prohtije biti interesantnima, to im ne predstavlja ni najmanji problem. Zašto se to događa kao iznimka, a ne pravilo na novom albumu, odgovor je u sferi programiranja.

Himnični downtempo Hold On podsjeća na trenutke masovnih srkanja s njihova dlana. Ostalo je u domeni viškova. Kad bismo sve srezali na mjeru najbazičnijeg opisa – PSB su na novom albumu dosadni. Malo i za fanove. Ocjena: 5/10