Dostojanstveno starenje nekadašnjeg kulta
Na britanske hard rock snage The Cult kao potpisnicima uzbudljivih novih radova malo tko računa još od Sonic Temple albuma kada su krajem 80.
Prvi puta skrenuli su pažnju uletanjem u darkerski teren albumom
Nemalo dugujući producentskom radu masterminda Ricka Rubina The Cult su prije četvrt stoljeća bili uzbudljiva prva liga strašnog, konkretnog rock and rolla.
Unatoč vjernom sljedbeništvu osobito na ovim teritorijima kao danku fazama iz 80.-ih otada se nagomilalo droga, raspada, traganja za glazbenim i inim identitetima, ali ponajviše trošenja stečenog ugleda.
Albumi i rad posljednja dva desetljeća nije bio vrijedan spomena uz pokoji singl iznimke
Sveopćem razočaranju zbog kardinalnog razglasa doprinjelo je i čuđenje benda koji nisu mogli doći sebi da se takvoga što na open air festivalu doista može dogoditi.
Uz skoro gostovanje u Splitu, The Cult su nedavno objavili deveti studijski album i na divno čuđenje više nego ugodno iznenadili referencama na bolje albume karijere.
Kao da je preskočeno dvadesetak godina kreativnog posta i u tribalnom tonu vraćalo se indijanskim korijenima, čisto produciranog i glasnog rock and rolla. Tekstualni stereotipi su mjesta od kojih im nije moguće pobjeći pa povremeno zazvuče staromodno ili stereotipno.
Pjevaču Ianu Astburyju i gitaristi Billyju Duffyju kao jedinoj konstanti u dvadesetak promjena članstva osjećaju se godine, ali ovaj su pri izboru oružja ovaj puta rabili prave metke a ne pucali probnima ili ćorcima.
Uz starog frienda producenta Boba Rocka riffovi su dobili odgovarajući ritmički naboj, pjesme poput "Honey from a Knife" ili prvog singla
I dalje je to svjetlosnim godinama daleko od spomenutig remek djela