ANA RUCNER ZA NET.HR /

Već 16 godina pozdravlja ljeto u Dubrovniku, sad najavljuje: ‘Gost nije s naše planete. Zaista’

Ususret 16. izdanju 'Pozdrava ljetu', Ana Rucner otkrila nam je kako je koncert na Srđu postao simbol početka ljeta, najavila novi singl, ali i misterioznog gosta

17.5.2026.

9:46

Lorena Pajić

Grgo Jelavic/PIXSELL

Već 16 godina zaredom violončelistica Ana Rucner prvim zrakama sunca na Srđu simbolično pozdravlja početak ljeta koncertom “Pozdrav ljetu”, koji je s vremenom prerastao u jednu od najposebnijih glazbenih tradicija u Hrvatskoj. Ono što je 2011. godine započelo kao dio njezina festivala “Ana u Gradu”, danas je događaj koji svake godine u Dubrovnik privlači brojne posjetitelje spremne ustati prije svitanja kako bi uz glazbu dočekali prvi dan ljeta i Svjetski dan glazbe.

Poznata hrvatska violončelistica, koja posljednjih godina sve više djeluje i na međunarodnoj sceni, osobito u Kini, i ove godine priprema posebno izdanje koncerta. Osim što je najavila novi singl “Maske”, Ana će publici predstaviti i projekt “Koncertna meditacija 432 Hz”, a otkrila je i da za večernji koncert u Medulinu priprema posebnog gosta iznenađenja koji, kako kaže, “nije s naše planete”. U intervjuu za Net.hr progovorila je o tome kako je nastao “Pozdrav ljetu”, zašto je Srđ postao neodvojiv dio cijele priče te koliko ju je život u Kini promijenio privatno i glazbeno.

Ove godine Pozdrav ljetu održavate 16. put zaredom. Jeste li prije svih tih godina uopće mogli zamisliti da će taj koncert postati svojevrsni simbol početka ljeta u Hrvatskoj?

Kada sam pokrenula vlastiti festival “Ana u Gradu” osmislila sam i taj koncert, u želji da napravim nešto lijepo, nesvakidašnje. Nisam imala nikakvih očekivanja osim što sam iskreno uživala u stvaranju istog. U samom početku nailazila sam čak i na predrasude pojedinaca jer koncert počinje u vrlo neobično doba, a to je 5 sati ujutro, ali nisam se dala smesti i riskirala sam, a imala sam veliku moralnu podršku nekolicine ljudi, iz naravno, mog tima, koji su vjerovali kao i ja, da trebamo pokušati.

Na kraju, koncert “Pozdrav ljetu” nadjačao je sami festival i iz godine u godinu postajao sve prihvaćeniji a na koncu i tradicija, a što me jako veseli. Svake godine, zajedno s vjernom publikom iznova uživam u tom koncertu.

Kako danas gledate na prvo izdanje iz 2011.? Je li tada sve djelovalo puno spontanije i skromnije nego danas?

Baš suprotno, činilo mi se kompliciranije nego danas jer sam se teže snalazila oko logistike i organizacije. S obzirom na to da su pripreme za taj event prilično zahtjevne te traju mjesecima unaprijed, sami koncert mi dođe kao veliki odmor. Danas mi je lakše jer sam oformila malen, ali kvalitetan team ljudi s kojima stvaram i s vremenom donijela odluku da je po pitanju programa “Manje - Više”. Taj koncert nije klasičan komercijalan koncert nego je moj dar Dubrovčanima i gostima te samom Gradu. Ulaznice se ne naplaćuju i ostavljaju svakom gostu slobodu dolaska ili ne dolaska u zadnji tren, stoga je taj koncert svake godine novi izazov jer nikad ne znam koliko ljudi će ustati tako rano niti mogu znati kakvo vrijeme će nas tog jutra zadesiti. Ali i to ima svoju čar i istovremeno svojevrsnu neizvjesnost do samog početka.

Srđ je kroz godine postao zaštitni znak cijele priče. Možete li danas uopće zamisliti koncert izvan te lokacije ili je upravo izlazak sunca iznad Dubrovnika postao njegov neodvojiv dio?

Ovaj jutarnji nekako i ne mogu. Zaista je postao neodvojiv dio i tradicija. S obzirom na to da ovaj koncert organizam samostalno, a naravno uz dozvolu amfiteatra “Excelsa nekretnine” gdje se koncert i održava te koji mi godinama ustupaju prostor, kao i restoran Panorama na samom Srđu koji mi svake godine otvori svoja vrata usred noći, puno ranije negoli započinje - ionako ranojutarnji koncert te time, glazbenicima, mojem timu i meni omogućuju prostor za pripreme kao i doručak za moje goste nakon koncerta, mogu samo reći da dok god sam dobrodošla na Srđ, kao i u sam Dubrovnik, tamo ću i svirati za svoju divnu publiku. Hvala im svima na tome.

Ono što sam prije četiri godine nadodala tom koncertu jest i večernji nastavak. Ali ta večernja priča održava se na drugom dijelu Hrvatske, u arheološkom parku Vižula u samom srcu Medulina koju sam prilično spontano započela prema ideji moje dugogodišnje suradnice Ive Šalamon, a u suradnji s Općinom Medulin i Turističkom zajednicom općine Medulin. Kako taj koncert i sam lagano postaje tradicija, danas, na prvi dan ljeta i Svjetski dan glazbe ustvari imam dva koncerta, jedan započinje izlaskom prvog ljetnog sunca na Srđu, dok drugi započinje samim zalaskom u Medulinu. Iako je udaljenost poprilična (700-tinjak kilometara vožnje autom) i taj dan mi je prilično dinamičan, naporan i izazovan, postala je jedna lijepa priča koja slavi Svjetski dan glazbe te spaja dvije vrlo atraktivne i za naš turizam, važne lokacije, a s obzirom na to da to sve radim s puno ljubavi snage imam i napretek!

Tijekom godina surađivali ste s brojnim glazbenicima i gostima. Postoji li neko izdanje ili suradnja koja vam je ostala posebno emotivna ili draga - možda upravo onaj nastup s obitelji i bratom Mariom?

Svaka godina je bila posebna, neponovljiva, ali najviše ću pamtiti prošlo ljeto kad je vjetar toliko puhao na Srđu da su moji gosti, gudački kvartet Rucner i brat Mario zadnji tren jednostavno morali odustati od nastupa jer njihovi stalci za note nisu mogli podnijeti taj silan vjetar, a bez nota nema ni glazbe. Toliko je puhalo da su skoro i sami instrumenti poletjeli. Bilo je vrlo neugodno i nezahvalno vrijeme. Amfiteatar je već bio ispunjen te sam imala možda deset minuta da pronađem rješenje i uspjela sam. Uzela sam violončelo, sjela na pozornicu i jednostavno svirala sama. Srećom, raspolažem ogromnim repertoarom i sav svoj program znam napamet, a note mi nisu potrebne. To je ta čar tog mjesta, vrlo je nepredvidivo i do zadnjeg trena ne znam sto će biti s vremenom, koliko će posjetitelja doći, kada će sunce izići s obzirom na oblake i uvijek moram biti spremna na sve. Iako je veliki stres, također je i veliki izazov, a ja još uvijek volim takve izazove)

Publika svake godine s nestrpljenjem očekuje taj glazbeni spektakl. Možete li otkriti pripremate li ove godine neko posebno iznenađenje ili nešto drugačije od dosadašnjih izdanja?

Ove godine imam krasnu gošću, harmonikašicu Martinu Jembrišak i složile smo zgodan program za publiku. Klasična glazba, naši akustični instrumenti te pomno birana, prepoznatljiva i lijepa djela.

Ali prije nego moja gošća stane na pozornicu, koncert ću započeti nečim potpuno novim, a to je glazba koju sam nedavno snimila i to na frekvenciji 432 Hz poznatijoj kao ona koja posebno opušta te ima prilično umirujući učinak. Za taj dio koristit ću električno violončelo zbog sigurnosti samog štimanja instrumenta, ali i potencijalnog vjetra. Ovaj način izvođenja za mene je novitet i jedna sasvim druga dimenzija u glazbi.

S obzirom da nakon Srđa ovaj koncert ponavljam u večernjim satima u Medulinu na koncertu koji ispraćuje prvo ljetno sunce, Istarska publika dobit će kao dar i posebne maske za oči te će uz ovaj prvi dio koncerta moći u potpunosti opustiti svoj um i tijelo i doživjeti nešto posebno. Za taj drugi, večernji koncert imam i posebnog gosta iznenađenja, a jedino što mogu otkriti jest da taj gost nije s naše planete. Zaista.

Ove godine predstavit ćete i projekt Koncertna meditacija 432 Hz. Kako je nastala ideja za taj koncept i što publika može očekivati od tog posebnog glazbenog iskustva?

Ideja je jednostavno došla u trenu. Iako sam o tome dugo razmišljala i puno pričala s glazbenicima na tu temu, posljednje vrijeme sam počela sve više proučavati sam učinak glazbe koja se sluša u frekvenciji 432 Hz. Jedan dan sam uzela violončelo, raštimala ga sa standardnog 440 na 432 Hz što je jedna prirodna harmonija i počela vježbati u svojoj sobi. Već sljedeći dan nazvala sam prijatelja i kolegu, profesora Darka Domitrovića i pitala ga bi li sa mnom odsvirao desetak skladbi na malo “raštimanom” klaviru. Pristao je. Napravili smo jednu probu i kao profesionalci odmah zaključili da možemo u studio. Sljedeći korak bili su Miroslav Rus i Mihael Blum iz moje izdavačke kuće “Hit Records” kojima sam predstavila ideju i ubrzo smo bili u studiju. Snimili smo sve u jednom danu i iz jednog tejka, reklo bi se - jednog daha. Na jednoj skladbi na klaviru me pratila prijateljica Matea Križanac, jer je upravo s Mateom godinama i izvodim pa sam htjela da baš ona to sa mnom i snimi. Samo ću još reći da se ova glazba ne gleda (iako naravno nije zabranjeno), ona se sluša, i to u sasvim drugoj dimenziji.

Nedavno ste u Šangaju sudjelovali u posebnom flash mobu s Tonyjem Yu Bingom, jednim od najpoznatijih kineskih svirača pipe i prvakom Nacionalnog šangajskog orkestra. Koliko vam znače takve suradnje te osjećate li da upravo kroz njih gradite novo međunarodno poglavlje svoje karijere?

U Kini sam upoznala svoju nutrinu, pronašla glazbeni smjer, naučila se strpljenju i upoznala instrumente za koje nisam ni znala da postoje.

Kina je za mene svakako novo životno poglavlje i ovdje sam tek krenula stvarati. Iako je jako dinamično, ponekad i iscrpljujuće, ali ovdje sam pronašla smisao i dobila samopouzdanje koje nikada nisam upoznala. Glazba se ovdje živi, tradicija njeguje, a noviteti tek dolaze i dobre ideje su itekako dobrodošle. Suradnja s umjetnikom poput Tony Yu Binga otvorila mi je neka nova vrata i širine, a snimak našeg zadnjeg performansa u obliku “Flash-moba” vrti se na svim velikim ekranima “High-speed railway station” ovdje u Songijangu u Šangaju što je sjajno jer takvi projekti su velika promocija za nas i dnevno nas vidi tisuće ljudi.

Jednom ste kroz šalu rekli da danas živite gotovo “polukineski život”, a publiku u Šangaju nedavno ste iznenadili i time što ste zapjevali na kineskom jeziku. Koliko vas je život i rad u Kini promijenio?

Promijenio je moj pogled na glazbu, ljude, svijet općenito. Kada mi je teško ili me boli neka unutarnja rana nemam se kome pojadati jer ovdje sam potpuno sama, pa sam upravo iz situacija samoće naučila nadvladati takve trenutke i ojačala u svom duhu. Naučila sam odvojiti bitno od nebitnog, počela sam zrelo prepoznavati kojim ljudima mogu vjerovati, ali i birati koga ne želim u svom društvu i otvarati pravu sebe koju sam godinama skrivala, pa čak i od sebe same. Jer znate, ja nisam došla u Kinu kao Internacionalna zvijezda pa da živim ovdje neki izmišljeni život, ja sam ovdje došla samo kao jedna violončelistica, iz jedne male zemlje za koju mnogi nisu ni čuli, a sa željom da upoznam njihovu kulturu, da se pokušam uklopiti u njihov ritam, ljude i stil života. Ovdje živim vrlo skromno te radim jako puno, Bogu hvala s krasnim timom ljudi s kojima imam zajedničko to što vjerujemo da možemo napraviti velike stvari, ali se istovremeno zadovoljavamo i malim.

Koliko je Kina danas zapravo postala dio vašeg privatnog života? Budući da sve više vremena provodite u Šangaju, imate li ondje već svoju rutinu, ekipu i osjećaj da se zapravo vraćate “doma”?

Moj dom je Zagreb i zauvijek će ostati jer sam ondje rođena. Kinu gledam kao drugi dom jer sam ga pomalo ovdje već i posložila. Moja rutina sastoji se od vježbanja violončela, prilično kvalitetnog vježbanja u teretani u što posljednjih mjeseci ulažem podosta vremena i generalno nastojim što urednije jesti i spavati, točnije, živjeti. Nova prijateljstva za sad ne sklapam, dapače, izbjegavam ih jer ustvari niti nemam vremena za njih. Ovdje se radi jako puno, a kad nemam glazbenih snimanja ili nastupa, jako puno sam posvećena svom violončelu. Dugo vremena si nisam stigla priuštiti vrijeme da se posvetim navedenim stvarima, iako možda to zvuči čudno, ali za bavljenje glazbom potrebna je velika koncentracija i svaka distrakcija iz užurbanog nam života to onemogućuje. Zato ovo vrijeme koje ovdje imam smatram velikim luksuzom.

Ali nisam baš uvijek sama jer mi se zna pridružiti i moja obitelj, a ovih dana dolazi i moj sin.

Uskoro predstavljate novi singl Maske. Što stoji iza samog naslova i što nam zasad možete otkriti, kakvu pjesmu i emociju publika može očekivati?

Prije ovog posljednjeg putovanja u Kinu u kojoj sam još uvijek trenutačno, dobila sam nalete inspiracija. Osim “Koncertne meditacije 432 Hz” snimila sam i jednu vokalnu pjesmu, koju je napisao Miroslav Rus.

Taj dan sam mu pričala kako se posljednje vrijeme čudno osjećam u ovom svijetu, a on mi je već sutradan napisao pjesmu. Takav je Rus, poseban i dubok, zna slušati i čuti. A njegove pjesme su one pjesme koje su lijepe, istinite i svatko se u njima može pronaći.

Generalno volim stvarati onu glazbu koja ima što za reći, onu koja je ugodna uhu, pjevna i lijepa.

Veselim se što ću vrlo uskoro podijeliti novi singl “Maske” uz jedan zanimljiv, minimalističan video spot. Tako je to kod mene, od klasične glazbe, suradnje s kineskim tradicionalnim instrumentalistima do pjevanja pjesama, kako na hrvatskom tako i na kineskom jeziku. Svega je pomalo i uvijek je nešto zanimljivo.

To je taj dar glazbe, ne mogu ti ga nikad oduzeti.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

komentara

Komentiranje na Net.hr dozvoljeno je samo registriranim korisnicima. Ako se ne slažete s autorom teksta ili nekim tko je komentirao taj tekst to je u redu. Međutim, nije u redu vrijeđati ljude, diskriminirati, trolati, kršiti Pravila komentiranja i odredbe stavka 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima. Odgovorni ste za sve napisano u komentaru. Ovo je web portal kojeg posjećuje tisuće ljudi svakodnevno i s nekima se jednostavno nećete slagati. Zato se držite osnovnih pravila ponašanja i sve će biti ok.