Branimir Johnny Štulić danas je napunio 69 godina. Ime je to koje je često znalo podijeliti ljude na one koji su ga shvaćali i na one koji su ga često i nepravedno prozivali. Kako god bilo, Štulića se nikad pa ni danas - nije moglo ignorirati.
Vratimo se na sam početak. Branimir Štulić rođen je 11. travnja 1953. godine. Kako je njegov otac bio vojno lice, često su se selili iz grada u grad. Spletom okolnosti, oficir podrijetlom iz Dalmatinske zagore sina Branimira dobio je u Skoplju, a zatim se cijela obitelj šezdesetih "skrasila" u sigetskom neboderu.
Hrvoje Horvat nam u "Štulić: Biografija" donosi Štulićev intervju iz beogradskih Večernje novosti u kojem se prisjetio djetinjstva: "Živio sam na brdu iznad stare turske vojarne, mislim da je danas tamo američka ambasada. Na sto metara ispod kuće bila je ograda ispod koje sam se kao mali provlačio i ulazio u krug vojarne. Imao sam četiri-pet godina. Kao što u Engleskoj imaš one životinje koje su maskota vojske, ja sam bio maskota te vojarne. Ne znam kako su me podnosili. A ispod tog brega, dva puta godišnje, u proljeće i jesen, održavali su se sajmovi. To je stogodišnji običaj, kad se stočari sele, pa se u proljeće i jesen nađu na nekoliko dana. A tamo, sva ta božja muzika koja mi je ušla u uho. Nisu sve takozvane makedonske pjesme najbolje, ali neke su stvarno vrh vrhova."
Sjećao se Štulić još detalja iz najranijeg dijela života: "Sjećam se kao sad, sa šest godina sam čitao i latinicu i ćirilicu. Nevjerojatno kako je to bilo napredno vrijeme. Čitao sam sve stripove Dan Derry, za koje nisu baš znali u Americi i Engleskoj. Kekec je 1957. počeo izlaziti s tim stripovima i ja sam kao dijete gutao sve futurističke stvari. Pjevao sam ‘Dianu’ od Paula Anke, ali s domaćim tekstom, 'O Dajana, volim te, skini gaće, molim te, da ti vidim bijelu picu, da ti turim kobasicu" (smijeh). Nisam znao što to znači, ali sam pjevao s pet godina", prenosi Horvat u jednom od feljtona za XXZ, inače čovjek koji je do sada najiscrpnije prikazao Štulićev život.
Godine 1964. Štulić je prvi put čuo Beatlese, a upravo će taj bend predodrediti Štulićev glazbeni put.
Svoj prvi intervju dao je za časopis Polet, u siječnju 1980.: "Beatlesi uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put čuo, a bio sam tada u Jastrebarskom, nijedna mi stvar u životu nije bila jasna i ništa nisam znao. Ni u školi nije bilo nikoga tko bi znao nešto više. Možda shvaćaš kako je to kad na radiju čuješ nešto što uopće ne razumiješ, ali te ponese. Čim sam to čuo, riknuo sam", rekao je.
Odrastanje uz figuru autoritativnog oca po mnogočemu je utjecala i na njegov razvoj, ali i na razvoj njegova glazbena izričaja.
"Ja sam izrastao na duhu borbe u familiji. To je bila jedna vojna obitelj u kojoj se steklo sve poslijeratno na jednom mjestu. Vjerujem da u tim obiteljima ima dosta 'ratničkog' duha. Ne mogu govoriti o drugima, ali o sebi znam. Htio sam biti bolji od svog starog. Nisam rodonačelnik toga. Čovjek se formira borbom. Prve ratove vodili smo protiv uvjerenja svojih roditelja, nije važno jesu li bila moralna, ideološka ili bilo koja druga. Ja sam sebe napravio, jer je meni sve bilo zabranjeno! Nisam se dao ni kad sam rogove uvlačio. Još ih uvlačim, ali sam uspio napraviti svoje. Međutim, mene mama i tata nisu u ovo (glazbu, op.a.) ugurali kao mnoge, kao što ih i danas guraju", rekao je svojedobno.
Podsjećamo, Bob Marley rekao je kako prazni trbusi stvaraju dobre tekstove, što je Štulić za časopis Azru nadopunio riječima: "...dobre boksere, borce. Ja sam jedan od njih. Patnja i očaj su veliki motiv dobrog pjesnika. Ja sam, vidiš, jedan veliki paćenik… Međutim, to nije razlog da se takvo stanje iskorištava… Ni ljubav, ako je poštena, ne treba odbaciti kao dobar pjesnički pokretač."
Godine 1972. maturirao je s vrlo dobrim uspjehom, iako mu je završni rad na temu socijalnih i društvenih mana. Prije upisa na fakultet, želio je završiti vojni rok, no od njega je vrlo brzo odustao.
Započeo je studij filozofije, a nedugo zatim prebacio se na studij sociologije. Knjigu je ubrzo zamijenio mikrofonom, a ostalo je povijest.
Godine 1979. izlazi prvi Azrin singl "Balkan - A šta da radim". U roku godinu dana izašao je jedan od najboljih jugoslavenskih rock albuma - "Azra", a nakon njega i dvostruki album "Sunčana strana ulice".
Legendarnih sedam koncerta u zagrebačkom Kulušiću održani su 1981. godine, a snimka jednog nalazi se na trostrukom albumu "Ravno do dna".
Iduće godine izlazi dvostruki album "Filigranski pločnici". Godine 1984. bend je u privremenoj hibernaciji zbog Branimirova odlaska u Nizozemsku, gdje svoje pjesme prevodi na engleski jezik. Nakon tri godine, nekolicinu obrada i novih naslova pretvaraju u album "Između krajnosti", a nakon njega uslijedit će i album "Zadovoljština".
Branimir Štulić je objavio i dva solo albuma "Balegari ne vjeruju sreći" i "Balkanska rapsodija". Preveo je i Homerovu "Ilijadu" kojoj je dao naziv "Božanska Ilijada".
Povodom Štulićeva 69. rođendana, razgovarali smo sa Štulićevim biografom i glazbenim kritičarem Hrvojem Horvatom, glazbenim novinarom Bojanom Mušćetom, glazbenim producentom Antoninom Šimićem iz zagrebačkog Greenwood Studija.
Prateći Štulićeve mijene i puteve, Horvatova knjiga prikazuje i širi politički, društveni i kulturološki kontekst u kojemu je Branimir Štulić živio i radio. Brojni podaci, analize, izjave i intervjui, sjećanja kolega i suradnika, uz neobjavljene Štulićeve rukopise i privatne fotografije, čine knjigu "Štulić: Biografija" dosad najiscrpnijim prikazom lika i djela Branimira Štulića u Hrvatskoj.
Hrvoje Horvat
Iako se u svijetu navelike prodaju glazbene biografije, zanimalo nas je isplati li se u Hrvatskoj pisati glazbenu biografiju, a odgovor nam je dao sam Horvat.
"Apsolutno. Godine 2018. izašlo je posljednje izdanje, "Štulić: Biografija" i to je izdanje rasprodano. Štulić je vječna fascinacija i uvijek se pojavljuje novi broj publike, a i starija generacija želi čuti nešto novo o njemu. S time da je njegova biografija - i životna i radna - izuzetno zanimljiva i zbog toga je izuzetno zadovoljstvo raditi takve knjige i pritom je izuzetno lako jer ima puno podataka i stvari oko kojih se čovjek može koncentrirati i o njima pisati ozbiljno, a s druge strane da to bude atraktivno masovnoj publici. On je definitivno jedna od najvećih autorskih rock 'n' roll figura koji su kod nas postojali", priznaje nam Horvat.
Hrvoje Horvat priznao nam je kako ga i nisu previše iznenadile neke nove informacije na koje je "naletio" tijekom pisanja biografije.
"Ja sam ga već kao mali od 1979. gledao uživo i prošao sam kroz to u onoj nekoj predtinejdžerskoj fazi pa sam imao nekakav 'osjećaj za feeling' za sve to skupa. Naravno da ti se nakon nekog vremena otvaraju neki novi vidici, da drugačije gledaš na neke stvari. Ljudi koji su mi izrazito pomogli prilikom stvaranja te knjige bili su Snježana Banović i Neli Mindoljević, ljudi koji su prijateljevali s njim. Tu je i Želimir Babogredac iz diskografske kuće Croatia Records, koji mi je objasnio cijeli taj neki splet pravnih okolnosti koje su se događale kasnije, kada je Štulić otišao odavde i kada je krenula ta priča oko sudskih sporova do kojih zapravo nikada nije došlo. Naravno, bilo je stvari koje otkriješ, ali manje-više radilo se o jasnom terenu velikog autora i zeznutog čovjeka", ističe.
Prošle je godine Visoki upravni sud Republike Hrvatske utvrdio da je Croatia Records 28 godina ostvarivala prihod na imovini koja joj ne pripada, a tu je riječ o tzv. back-catalogu nekadašnjeg Jugotona, u kojem se nalaze i Štulićeva djela.
"Sud je pravomoćnom presudom utvrdio da vrijednost tih snimki, na temelju koje se rade nove snimke i kompilacije, nikada nije procijenjena, niti je za nju Croatia Records išta platila. Radi se o pravomoćnom kraju jedne od najnotornijih privatizacijskih trakavica u Hrvatskoj. U pretvorbi sredinom devedesetih godina, plaćene su nekretnine i druga imovina nekadašnjeg Jugotona, no vrijedna diskografska materija preuzeta je, prema odluci Visokog upravnog suda, u nepravilnom procesu", pisao je tada Telegram.
Podsjetimo, Štulić je često spominjao to pravo vlasništva, a za Zadarnews komentirao je presudu: Meni to izgleda kao ona 'sjaši Kurta, da uzjaše Murta. Ispada da ono što je vrijedno, to spada u kulturno blago i to je državno kulturno blago, a ono ostalo nije važno. Sad se ja nadam da ja ne spadam u kulturno blago, jer nemam veze s Hrvatskom, a s državom Hrvatskom pogotovo. To je moje. Vidim da postoji na stotine udruženja za ovce, koze, svinje, fonograme, izvođače i Bog te pita što, a samo ja radim i stvaram profit. Ja sam u goroj situaciji nego Isus. On je morao pet 'hiljada ljudi nahraniti jednim kruhom', a ja moram milijune. Pa to je nemoguće."
Iz Croatia Recordsa su tada kazali kako njihova prava kao proizvođača fonografa nisu uopće dovedena u pitanje te se o tome nije niti raspravljalo. "Navedenom presudom ni na koji način ne dira se u vlasništvo fonograma, već se prema mišljenju Croatia Recordsa pogrešno, nezakonito i neutemeljeno utvrđuje da fonogrami nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe i privatizacije društvenog poduzeća Hrvatska naklada zvuka i slike, pravnog prednika Croatia Recordsa", poručili su odmah nakon presude.
Od cijele presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u slučaju Štulić: Jugoton, odnosno - Croatia Records, prošlo je više od pola godine, a Horvat ističe kako se ništa nije promijenilo.
"Koliko znam, ništa se nije promijenilo i pretpostavljam da će se raditi o sudskom sporu koji će trajati još idućih 10 godina. Naravno, tu su pravni timovi koji će se time dalje baviti. Ono što je, po meni, što se Štulića tiče i njegovih optužbi koje se u medijima parcijalno pojavljuju svako toliko potpuno jasno to je da on zapravo nije nigdje prijavljen kao autor-izvođač. Vrlo jednostavno rečeno: u Nizozemskoj, gdje živi već od 1991. godine, da se samo prijavio u GEMU, europsku organizaciju za zaštitu autorskih prava, on bi od domaćeg ZAMP-a dobivao naknade za vrćenje svojih pjesama na televizijama i radijima kojih je prije bilo puno više jer njegovih CD-ova više nema u prodaji i manje više ga se ljudi klone baš zbog toga što ne znaju što se može očekivati. To je jedna pravna formalnost koju je samo trebao napraviti. Dakle, samo da se prijavio u GEMU, kao i Mick Jagger i Michael Jackson, dobivao bi tantijeme od emitiranja u Hrvatskoj i drugim državama koje ZAMP pokriva. Tu se radi o čovjeku koji nije htio regulirati svoj status", tvrdi.
Štulić je prošle godine rekao kako nema smisla ništa poduzimati temeljem presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske jer u roku 24 sata njegovi odvjetnici postanu odvjetnici Croatie Records, no Horvat tvrdi da to nije istina.
"U svojoj knjizi imam jako detaljan pregled cijele te pravne odiseje koju je on unazad 10 godina pokušavao izvesti i voditi. Imam čak i izjave njihovih odvjetnika. Želimir Babogredac je to jako lijepo objasnio", kaže.
Želimir Babogredac
Dakle, radi se i o određenim šumovima i sa Štulićeve strane.
"Postoje šumovi. Ja ne znam zbog čega. To su legalne stvari koje se ne reguliraju izjavama u medijima, nego pravnim potezima. On koje je god tužbe pokušao pokrenuti, na kraju su njegovi odvjetnici odustali od toga. Naravno, dvije su razlike. Razlika između njegova autorskog rada i vlasništva nad njegovim snimkama. O tome što on priča, a s druge strane, ono što pričaju drugi. I naravno, vrćenje i emitiranje njegovih materijala u medijima. To su dvije različite stvari, ali niti na jednoj, nažalost, on nije potegao nikakav ozbiljan proces koji bi nešto dokazao. Dapače, ja spominjem neke pravnike koji su se trebali s tim baviti pa su odustali jer su vidjeli da od toga nema ništa. Koliko je god Johnny Štulić genijalan lik, mislim da on ima onaj sindrom Grete Garbo. On je otišao, maknuo se. Nema ga ovdje, a svi ga žele vidjeti i čuti. Moje neko mišljenje jest da on više nije isti čovjek. Već dugo nije isti čovjek i stoga je poprilično pošten što se toga tiče jer kad god su mu nudili neki veliki novac da se vrati i počne svirati, on je samo rekao "nisam u formi". Svjestan je načina na koji danas radi i živi. Sve ove njegove nove ploče, koje su zapravo obrada njegovih starih pjesama ili narodnih pjesama, pokazuju da se on više vratio u ono pred-Azrino razdoblje sedamdesetih godina. Nema to više onu neku oštricu koju je imala Azra. Zbog čega je on takav, pitanje je koje treba postaviti njemu, a on na to pitanje ne odgovara. Ako odgovara, onda su svi drugi krivi, a on je u pravu", govori nam Horvat.
Johnny je prvu Horvatovu knjigu jasno ocijenio kao "smeće". Ništa bolje nije prošla niti druga.
"Kad je izašla ova druga knjiga, onda je kod Petra Lukovića na portalu XXZ izašao feljton knjige u tri nastavka. Nakon drugog nastavka, sjećam se kao da je bilo danas, Pero me nazvao na telefon negdje u 11 navečer dok sam bio na koncertu u Tvornici kulture s informacijom kako se javio Johnny. Poslao je pismo u heksametru, odgovor na sve to skupa, u kojem je oblatio sve redom: i Sinišu Škaricu i Želimira Babogredca i mene i sve druge. Ja sam mu, naravno, rekao da sve odmah pusti. Ako mi pišemo o njemu i on ima pravo nama odgovoriti. Koliko god mislim da je to bio nesuvisao dogovor, reagirao je naravno i nije mu se sviđalo ni ovo izdanje knjige. Jurica Pađen mi je rekao kako je Johnnyju jednom prilikom rekao da je u krivu, kako ga ja volim, kako to nije ništa protiv njega, ali ipak postoji neki kritički aparat koji procjenjuje koje su stvari dobre, koje nisu. Johnny je general nakon svake bitke o kojem nitko nema pravo pisati jer on najbolje zna sve. Mislim da je ta knjiga bila dobra upravo zato što se ne radi samo o hvaljenju. Dobrih 50 do 60 posto ga hvalim, što je puno više nego mnogi drugi", govori.
Jurica Pađen
Kod Štulića postoji određena dualnost: s jedne ga se strane obožava, a s druge ne podnosi.
"Mislim da se on s time jako dobro nosi. Prilično je svojeglav i uvjeren u svoju misiju i to je s jedne strane okej. On ima pravo na to i njegov je medijski domet vrlo jak. Kada on nešto kaže, to svi mediji prenesu, bez obzira koliko to bilo subjektivno, a ne objektivno. Da je želio promijeniti svoj životni put, već bi ga promijenio. Mnogi koji su ga znali puno bolje od mene tvrde da se s godinama promijenio i da su danas neke njegove starije izjave sasvim radikalan otklon od onoga što je tvrdio tada i kakve su stvari zapravo bile. Mi smo tu da pišemo, on je tu da odgovara i sve okej."
Horvata smo upitali i o značaju Štulića za hrvatsku glazbenu industriju.
"On za hrvatsku industriju znači stalan teror i prijetnju, a jugoslavensku glazbenu industriju značio je astronomske zarade u vremenima kada je objavljivao pet-šest albuma u nekoliko godina. Tada je bio Bog, a sada je neki đavao koji se stalno nadvija nad hrvatskom glazbenom scenom i diskografijom", rekao je Horvat te mu za rođendan poželio "još jako puno dobrih godina. Da ih doživi sretno ili sam sa sobom ili s kime već živi i da ljudi ovdje cijene njegov rad i da znaju o kakvom se hiperaktivnom autoru radi. Ipak je on snimio više od 100 pjesama u nekih pet ili šest godina rada. Priča poput njegove nema jako puno kod nas."
Upravo su Štulićeve i Azrine pjesme bile prve koje su brojni naučili svirati na gitari, a među njima bio je i Antonino Šimić koji se za Net.hr prisjetio svojih glazbenih početaka koje je, između ostalog, obilježio i Štulić.
Antonino Šimić
"Štulić i Azra su prvi bend koji sam mogao naučiti i svirati na gitari a da nam je bilo kul. Nakon 'Smoke on the Water' svakome od nas je jedna od sljedećih pjesama bila 'Balkan' ili 'Užas je moja furka'.. S tim istim pjesmama smo i održavali prve nastupe na 'Danima otvorenih vrata' i 'Danu škole'. Tako da Arza i Johnny Štulić imaju posebno mjesto što se tiče mojih glazbenih početaka", priznao nam je mladi producent.
Iako ne prati trenutne Štulićeve aktivnosti, Šimić smatra kako "postoji nekakav unutarnji strah koji bi promijenio mišljenje o Azri kao nekakvom kultnom sastavu koji nam je bio jako značajan kao klincima, iako tekstove posebno one angažiranije nismo ni mogli shvatiti. Uvijek su imali neku posebnu energiju i sirovost koja nas je privlačila, sing along bek vokale koje može pjevati baš svatko pa i mi."
Rif za pjesmu "Lijepe žene prolaze kroz grad" izdvaja kao jedan od najboljih s ovog područja: "Zamisli da Libertines svira taj rif na Glastonburyju, pa to bi izgorjelo sve", uzbuđeno će Šimić.
O Štulićevu značaju za hrvatsku glazbenu industriju, kao i o ocjeni same Horvatove biografije za Net.hr govori i glazbeni kritičar, Bojan Mušćet.
Bojan Mušćet
Za Net.hr osvrnuo se na poziciju glazbenih biografija u hrvatskom izdavaštvu, a komentirao je i Horvatovu biografiju.
"U Hrvatskoj se isplati pisati glazbene biografije ako ste čitatelj. Biografije daju detaljan i širok uvid u karijeru nekog glazbenika i sigurno je kako pridonose njegovoj (ili njezinoj) pravoj kontekstualizaciji. Ako ste, pak, autor, onda tu neće biti neke velike zarade, tako da je svih dvadesetak glazbenih biografija objavljenih u Hrvatskoj više plod entuzijazma negoli želje za zaradom. Hrvoje Horvat vrsno je napisao Štulićevu osnovnu i proširenu biografiju. Da je napravio dobar posao svjedoči činjenica da ju je Štulić popljuvao. A to je najbolja reklama za odlazak u knjižnicu ili knjižaru po svoj primjerak", priznao je Mušćet.
O spomenutoj netrpeljivosti s jedne strane, ali i obožavanja s druge upitali smo i Mušćeta.
"Mislim da se on više ne nosi ni sa čime. On je taj koji diktira percepciju svoje karijere i života. Štulić već 40 godina nema dobru pjesmu i samo njegov umni fliper koji je medijima jako zanimljiv drži ga u javnoj sferi. Štulić je, zapravo, prvi heroj metaverzuma – fizički više ne postoji, ali je virtualno prilično vitalan. Glazba je tu tek kulisa", izjavio je.
Hrvoje Horvat rekao je kako Štulić nema neki globalni pandan, ali bi se njegova svojeglavosti i neukalupljenost mogla primijeniti na neke inozemne glazbenike, a s njim se složio i Mušćet.
Po pitanju presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u Štulićevu slučaju poprilično je jasan. "Riječ je o prilično zamršenom sudskom postupku u kojem Štulić sigurno neće dobiti ono što želi. Posrijedi su pravne formulacije i načini na koji se definira autorstvo, fonogrami i drugi terminu u toj zavrzlami ukazuju na još mnogo godina nesporazuma. Mislim da bi dogovorom Štulića i Croatia Recordsa iza zatvorenih vrata svi bili na dobitku, a ponajviše slušatelji", rekao je.
Mušćet tvrdi kako Štulić danas živi "iza zatvorenih vrata", a njegov dvostruki album "Splet", koji je na svom YouTube kanalu objavio potkraj prošle godine, ocjenjuje kao nesretan splet okolnosti. "Nove pjesme uglavnom djeluju kao nedovršene skice, pokušaj da se u poznim godinama dosegne naboj bolje prošlosti. Ili, možda jednostavno, odgovor fanovima da 'još ima krvi'. Ova kolekcija za reprodukciju ionako nije namijenjena nikome drugome. Riječ je o demo-snimcima koji bi možda neki inovativan producent kao što je Steve Albini mogao zaprašiti i cijepiti, pa da album otkrije izvornu Štulićevu inovativnost i genijalnost."
Štulićev značaj za hrvatsku glazbenu industriju opisuje kao "neiskorištenu glazbenu karizmu i prenapuhani medijski mit", a za rođendan bi mu poželio "više sreće nego pameti".
Na 69. Štulićev rođendan i naša se redakcija pridružuje lijepim željama. U nadi da ćemo ga ponovno imati priliku negdje poslušati, a da to nisu internetska bespuća, poručujemo: Johnny, sretan rođendan!
