Od Bosne preko Hrvatske do Izraela, Edinu Osmiću aka najsimpatičnijem ovoterenskom brbljavcu i glavonji, balkanskom Eminemu, hip hop Štuliću, kako ga se sve nije krstilo za debija Slušaj mater, bestselera No sikiriki ili sljednim albumima, nije se prostirao niti ga omeđivao miris ćevapa niti bureka.
Samo je pratio srce, za mozak tko pita. Ima se vremena nakon šezdesete kad tijelo počne biti lošim slugom, zamarati sa stvarima vezanim za mozak. Dotad je logično pustiti ga da štrajka. I odbija učestvovati u tuzemskim i ovozemaljskim "logičnostima", sustavima (bez)vrijednosti i porecima.
Peto studijsko album čudo Ede Maajke traga tom logikom. Edo je najbolji opservator i storyteller kada se čudi i kada propituje iz jedne zdravosusjedske logike svu tu vražju okolinu i usrane vage kojima se važe količina dobra i zla u sustavu naših svagdašnjih balkanština.
Od njegova zadnja, četvrtog studijskog brojenja Balkansko a naše pojavilo se nekih novih faca u likovima Dječaka, TBF-u su cementirali poziciju nosača srednje struje, General Woo je zakucao povratak tvrdim rap albumom, Krankšvester su na putu cementiranja terenske usmene predaje o njihovoj uzbudljivosti. Izazova dakle ima. Nije više onoliko usamljen na regionalnoj rap sceni.
Uz vrhunske beatove u presjeku od Billyja, Kooladea, Smaka, Dasha i Gocea, Maajka je raspoložen, razigran, fokusiran, britak kao u najoštrijim danima. Bilo da se doticao poimenačnih slučajeva ("Diši" o Mladenu, "Soma tebi, soma njemu" o Zokiju) ili generalizirao probeme ("Šta će reć" uz Arsena, "Panika", "Drukčiji" uz Marcella i Kandžiju), cinično komentirao društvenu mrežu ("Facebook"), srknuo DJ svijetu uz Frenka ("Ratata") ili "Džigera Beat" kao priprdak turbo folk kulturi, dok "Uplaćujem zato" minijaturna je priča o realitetu danas i sada kada je lutrija jedna od zadnjih nada.
Bilo da mrgudao solo ili uz storytelling Željka Pervana i Arsena Dedića i repanje Kandžije, Marcella, te neizbježnog Frenkieja i Sašu Antića, Edo podsjeća koliko nedostaje kada je direktan. Premda je u popisu pje sama teško opet prepoznati hitoidni potencijal u razini "No sikirikija" čini se da vrijeme hitova odavna više nije prioritetom već da se ciljalo zaokružiti smislen, pismen, rječit album s uskličnikom na kraju a ne tri točkice.
Edo je iznimno senzibilan pojedinac čija verbalna darovitost poziva na akciju, ne samo komentar zatečenog. On je poput iznimno svjesnog socijalnog radnika čije riječi mogu pokrenuti publiku i održati ga tamo gdje se isključivo kvalitetom materijala i sročene riječi sam pozicionirao.
Tajna novog albuma kao i prijašnja dva je zadržavanje pričalačke uvjerljivosti, snaga odabranih tema i načina izgovaranja, a ponajviše inzistiranje na vrlo šarolikom ritmičkim obrascima producentskog kreme de le kremanja. Dok mozak štrajka mišiće i srce u pogon, pa tko preživi pričat će. Ostali će čuti onaj sablasni off "klik" kako sugerira omot albuma.
Ocjena: 8/10
