Postoje dva Coldplaya. Prvi je silno dragi britanski studentski bend koji ce iskreno pateticnim melodijama i dirljivim ljubavnim pjesmama izgraditi carstvo njeznosti na prva dva studijska albuma Parachutes i Rush Of The Blood To The Head.
Od Yellow i Trouble do Scientista ili Fix You u pjesmarici Chrisa Martina poglavito se vodilo racuna na emociju i oblikovanje iste u direktnu pop formu.
Tada su na opisanom modelu okrenuti milijuni i bend je krenuo uhodavati stadionske puteve gacanja U2 stopama. Sve sto je slijedilo na narednim albumima bilo je mahom gubljenje u preprodukcijama, vrludanjima zvukom i nepotrebnim usminkavanjima pjesama.
Novo djelo je vaganje proslosti i 'love you so', 'stars shine' trenutaka u kojima ce Martin ulaziti u falsetto ne bi li lakse prodro do slomljenih ili tek okrhnutih srdasca diljem njihove fan baze (Ink, Magic, Oceans).
Pjesme za upaljace i mobitele izmjenjuju se pravilnim redoslijedom, sve se zbiva u sporijem tempu (A Sky Full Of Stars). U natruhama se prepoznaje spretnog pop autora, nesto manje sacuvanog liricara kojem je fraziranje draze od pokusaja izazivanja necije intime hrabrijim reckanjem emocija (Ghost Story).
//www.youtube.com/embed/zp7NtW_hKJI
Dramatika njegova celebrity zivota i prekid s Gwyneth Paltrow nemalo ce utjecati na senzibilitet i ton albuma (Another`s Arms, Midnight, All Your Friends). Ali jos uvijek je dojam da je bendu tog profila dovoljno dati istekanu varijantu ritam sekcije, klavir i malu pozornicu, to bi bila adekvatna prostorija za isijavanje onoga sto rade najbolje, djelic cega podijele na Always In My Head i O. Sve ostale fantazme danak su formi, a ona je bez sadrzaja u pravilu praznjikava.