Dvadeset pet godina staža na hrvatskoj glazbenoj sceni, konstantnog rasta, dokazivanja i održavanja kvalitete, sinoć je na zagrebačkoj Šalati postavljeno kontra finala Lige prvaka u nogometu i vremena koje je izlijalo galone vode prije i nakon koncerta, strateški dozvoljavajući Hladnom pivu i njihovih 5.000 vjernih fanova, proslaviti ono što se nekada znalo kao Dan Mladosti, a za novu prigodu prekršteno u Dan Radosti.
Uz podršku mladima (Fraktura mozga) i davanje pijeteta suborcima (Overflow) Hladno pivo je vratilo stvari na početak.
Lišeni ikakve scenske pomoći i vizualne pompe, bazirani samo na glazbu, presjekli su četvrt stoljeća u furioznom tempu neprekidne svirke, dva i pol sata.
Brza vožnja kroz sve albume brojkom je trajala 39 pjesama. Sjajan razglas, komunikacija s raspoloženom publikom na klasičnoj vatrometnoj razini.
Uz neke najveće hitove nisu se štedjeli polupoznatih i dragih im pjesama (Lift, Maderfakeri), no prolom oduševljanja izazvat će one koje bude nostalgiju 30something generacije u dane kad su golobradi i musavi ispijali plastičnjake po parkovima (Pjevajte nešto ljubavno, Šank).
Sve do recentne Na ovim prostorima koja tek lansirana kreće u osvajanje novih i klimanje starih fanova, Zoki, Suba, Šoki, Mile i Deda još uvijek ne odrađuju nego se profesionalno bore sa svim resecijama rvacke glazbene baruštine.
Ispunjavanje očekivanja može se dugim stažem na sceni odrađivati na dva načina. Onaj linjom manjeg otpora podilazeći nekim imaginarnim željama svojih fanova.
Ili onim hrabrijim, zadržavati samopostavljenu razinu i kvalitetu. U slučaju Hladnog Piva kao prvaka domaće srednje struje rock and rolla, kudikamo je poželjnije svjedočiti njihovom obreckavanju na sistem i svijet oko sebe, neg o li se utapati u grozmornim i zastarjelim pastišima Općih Opasnosti, stalnim bauljanjima 'legendarnog' Bareta i ukazanjima svako toliko revivaliziranih Parnih Valjkova. Ako je već punk odavna mrtav na ovim prostorima, dok je Hladnog piva ovoliko živog, za rock and roll nema brige.
