Negdje na prvim godinama faksa – kad se čovjek oboruža raznim mentalnim maksimama ne bi li se lakše suočio s činjenicom da je, kao, odrastao i da, kao, treba odgovarati za svoje odluke i postupke – mislio sam kako se ne isplati vjerovati ljudima koji se baš ni jedan dan svog života nisu osjećali kao punkeri.
Bilo je tih krilatica još, uglavnom su počinjale s 'ne vjeruj...' i dosljednom primjenom u negativ bi spremile sve živuće ljude, kao i većinu mrtvih, ne zaobilazeći pritom ni pravednog mene.
Kasnije, kad počneš više živjeti, a manje teoretizirati život, taj se manual rasprši i sretno zaboravi, jer su jedine zdrave predrasude one bivše, razbijene.
Ipak, da je punk za tinejdžere zdrav koliko i mrkva za bebe, potpisujem i danas. I pritom ne mislim isključivo na glazbu, makar nju nipošto ne treba zanemariti.
Suho grlo nos prvi put sam vidio na sceni u proljeće 2008. Bili su mladi, toliko mladi da praktički nisu trebali ni svirati da pokupe sve simpatije.
Instrumentima nisu vladali savršeno, daleko od toga, ali to je uvijek manje bitno kad pričamo o bendovima. Imali su, međutim, ono što i puno iskusnijim glazbenicima ostane nedokučivo, a njima je stiglo prirodno, u paketu s nježnim godinama i punk lektirom – stav: čvrst, jasan i samo njihov.
U tom je slučaju posve sporedno što se svira i kako se to čini, pred vama je čista, neponovljiva energija mladosti. I punk nije mrtav, to staro kljuse ne može umrijeti, a i vi se osjećate nekako življe.
Kolumnu 'Buba u uhu' Ante Perkovića u cijelosti pročitajte na stranicama Instituta hrvatske glazbe.
