Gitarističko vokalna trojka Tim, Matt i Lars osobito su omiljeni pri onom dijelu publike koja voli držati do uličnog i otpadnog imagea, danas krštenih hipstersima, probodenih i tetoviranih po svim uočljivo bitnim mjestima. Pritom se glazba i poznavanje opusa heroja dokida pri najpoznatijim hitova a la "Ruby Soho", "Time Bomb", "Fall Back Down".
Rancid su prije komercijalnog uspjeha garnirali određeni kultni status debitantskim i drugim albumom "Let`s Go" kada su do sredine 90.-ih energično spržili po dvadesetak stvari u četrdeset minuta.
Naslovna, "Salvation", "St. Mary", "Radio" s amo su neke od najbolje prihvaćanih pjesama. Tada su prštali od intenziteta. Danas ne pršte uopće, samo su pristojno profesionalni.
Imidž opasnih facera kojima se nije zamjeriti, gang momcima iz kvarta, omekšan je pop momentima i maženju s publikom na poprilično odsutan način.
Njima skloni kritičari povlačiti će paralele s The Clashom, ali to je u osnovi samo područje želja i klanjanja velikim herojima, obzirom da pri susretu uživo odaju dojam isključivo zahvalnih profesionalaca koji svoju obljetnicu shvaćaju kao gažu za odrađivanja a ne osobiti povod veselju, nekim novim energijama ili zabavi. U rasprodanoj bečkoj Areni, prostoru za 8000 ljudi, Rancid su presjekli karijeru, u sat i pol korektne svirke uz neadekvatan i šupalj razglas, pomicali su obožavatelje i publiku koja je došla po prisutnost a ne kvalitetan nastup.
Tjedan dana prije pred skoro deseterostruko više ljudi Bruce Springsteen je likovima poput ovih, koji bi mu sinovi mogli biti, održao lekciju što znači ne izgubiti draž, strast i energiju nastupa unatoč golemoj zarađenoj lovi, pokazavši da je veći punker bez ijednoj pirsinga ili strateške tetovaže. Rancid mogu u prijevremenu mirovinu. Ova obljetnička sasvim mirno mogla je biti i oproštajnom turnejom.
