Glazbeno kalkuliranje, forsiranje simpatičnosti i poltronstvo publici s ciljem dopasti se što širem i što nezahtjevnijem broju, jedina je konstanta rada upravljanja karijerom dotičnog. Ne radi se ovdje o kameleonštini i konceptualnom, istraživačkom mijenjaju od kakvog je svestrani David Bowie radio remek djela, već o beskičmenjaštvu, neodlučnosti i zapravo nepoznavanju osnovnih alata kojima se bave.
Cijelo se vrijeme barata riječima kao što su "iskrenost", "emocija", "sreća", "pozitivnost", "veselje", "radost", "ples" kao da će se ponavljanjem sami uvjeriti pa naučeno napamet prenjeti na dovoljno nezainteresiranu publiku koja bi kupila i veće nebuloze od liričkih bedastoća poput "hej ti mala što bi mogli noćas radit/mogli bi se poljupcima sladit/to je isto kao jagode i zrele kruške/Ide ljeto trebat će ti ruke muške" u "Nek padne mrak",ili "šuška veče, šuška bluza svilena/ljubavi milena gdje si bila skrivena..." u startnoj "Kad zasvira orkestar".
I dok se glazbeno pokušalo producentskim fintama vrsnog znalca Zvonimira Duspera Dusa doskočiti svim manjkavostima svakog novog Lukinog amblem albuma, dotle je teško zamaskirati cijelo pakovanje ako je ono svrhom namijenjeno ljudima koji ne mare za proizvod i namjenski ga troše na rasprodajama jer mu je rok trajanja naprosto ističe trenutkom slušanja.
Autorska pjesma s potpisom Luke Nižetića "... Da šutimo zajedno" naslovom je mogla zainteresirati da nije nužde slušanja liričke razrade ideje rastanka u stihu, a takvim se doima kompletan materijal. Jedina iole pismena pjesma albuma zaključna je "Obećanje", dug bivšeg frontmena Ramireza Aljoše Šerića a ka Pavela, čiji se melankolični gitaristički rukopis prepoznaje ponajviše po tome jer strši od ostatka "narodnjačkog", wannabe maspopulističkog, veselog i trubačko harmonikaškog materijala kakvim se naumilo održavati ideju Luke kao razigranog zabavljača i veseljaka.
Luka Nižetić vokalno je još uvijek nedovoljno zanimljiv interpret čiji se kolor glasa ni po čemu ne izdvaja od mase prosječnih te je nužda pokušavati intrigirati publiku svim ostalim glazbi imanentnim protrčavanjima.
Na žalost slušatelja koji doista iskreno vole i doživljavaju glazbu, brojka onih površnijih koji u Luki Nižetiću vide veselog pjevača i zabavljača, a ne tek jednog u nizu plesača u sjeni Zdravka Čolića još uvijek je prevelik, makar i za naše neozbiljne prilike.
Jednom je pokojni Darko Glavan zgodno verbalizirao tamniju stranu medalje domaće glazbene scene rekavši: 'Nikad podcjeniti masovni neukus'.
Rečenica vrlo praktično primjenjiva na estradni slučaj Luke Nižetića. Prafrazirajući naslov albuma "Kad Lukin orkestar zasvira"...oni koji vole glazbu pobjegnu glavom bez obzira, dok oni, mahom ne stariji od 14 godina koji čitaju tabloide, uživaju u silnim simpatičnostima, lolipopima i srdaščcima. Ocjena: 3/10
