Dugo se godina po glavnom gradu Srbije pokušavala naći zdrava protuteža sjajno postavljenom novosadskom Exit festivalu. Pojedinačnim nastupima velikih bendova i reunionima od The Police, AC DC (na Partizanovom stadionu), Stonesa, Metallice i sličnih, prostor na Ušću se sam od sebe nametao savršenim za višednevni festival s međunarodnim line upom i atraktivnim izvođačima koji bi opravdali kako sponzorska tako i infrastrukturna ulaganja za mlade željne zabave i prvorazrednih koncertnih atrakcija. Ekonomska situacija prema svjedočenjima tamošnjih poznavatelja prilika nemalo se razlikuje od onoga čemu svjedočimo ovdje te se sve što prelazi cijenu protuvrijednosti 20 do 30 Eura smatra luksuzom. Nezahvalno za postavljanje bilo kakvih računica. Za prvi početak kombiniralo se željama od 30 000 ljudi koje su trebali u tri, četiri dana festivala osigurati headlineri u presjeku od pop zvijezde Jessie J, rap legendi Public Enemy, metal ikone Ozzyja Osbournea koji umjesto povratničke Black Sabbath turneje sedla novo izmišljanje raznoraznih prijatelja, preko The Culta, Paradise Losta ili Zakk Wyldea slavljenog među metal publikom, sve do posebno omiljenih Faith No More ili Johna Lydona s Public Image Ltd. Šaroliko društvo ciljalo je navlačenju stilski nedefinirane publike, da bi se iz niza organizacijskih i komunikativnih propusta, kašnjenja programa, desilo ozbiljno podbacivanje u odazivu publike, tako da se festival sveo na puko odrađivanje posla ili eventualnu dobru volju izvođača da profesionalno odrade ono za što su angažirani.
Klimaks je očekivano pripao "sprovodu" Faith No More.
