Zagrebačkim koncertom u Lisinskom započinje regionalna, obljetnička turneja Esme Redžepove, koja će se nastaviti i u 2013. godini po drugim većim gradovima.
Dva dana nakon Zagreba, 19. prosinca, koncert će držati u Domu sportova Mate Parlov u Puli.
Sjajna glazbena priča kraljice romske glazbe, koja traje već 55 godina, započela je 1957. godine kad je zahvaljujući izvanrednim vokalnim sposobnostima osvojila prvu nagradu na natjecanju Mikrofon je vaš, koja se emitirala na Radio Skoplju.
Od tada je u bogatoj karijeri održala nebrojene koncerte. A evo kako gleda na sve to, za čim žali, čime se najviše ponosi...
Ove godine obilježavate 55 godina rada. Tim povodom krećete i na regionalnu, obljetničku turneju, u sklopu koje nastupate i u Zagrebu. Što publika može očekivati?
Esma Redžepova: Da, točno je da ove godine slavim 55 godina svog estradnog rada. Planiram to proslaviti na svim prostorima bivše Jugoslavije, a nisam slučajno izabrala Zagreb za početak ove mini-balkanske turneje. To je zato što sam svoju prvu ploču izdala za nekadašnji Jugoton, danas Croatia Records. Na ovom zajedničkom druženju publika može očekivati da kroz pjesmu napravimo jedan muzički vremeplov i sjetimo se svih hitova u ovih 55 godina.
Kako se osjećate nakon svih ovih godina na glazbenoj sceni, nakon svih priznanja i nagrada koje ste dobili? Jeste li ostvarili sve ono što ste zamišljali dok ste bili djevojčica koju je zanimalo samo pjevanje? Jeste li se umorili?
Esma Redžepova: Da vam iskreno kažem, presretna sam što mogu reći da sam tijekom ovih 55 godina postigla mnogo. O tome govore brojne nagrade i priznanja koje sam osvojila na glazbenoj sceni. Proglašena sam kraljicom romske muzike, primadonom europskog pjevanja, pjevačicom 20. stoljeća. Mislim da sam nadmašila svoje snove koje sam sanjala kao djevojčica. Tada sam vidjela samo sebe na sceni. Naravno da sam maštala da postanem velika, ali da budem iskrena, tada nisam očekivala ove nagrade i priznanja, tada mi je samo bilo važno da pjevam. Ali, vidite, svačiji trud se isplati i nagradi, pa tako i moj. Imam još jednu želju koju želim u najskorije vrijeme ostvariti, a to je vidjeti da naš muzej proradi. To će mi biti najveća nagrada koju trebam sama sebi omogućiti. Sve što je ovisilo o drugima sam osvojila, a sad radim da osvojim ono za što sam samo ja odgovorna. Pitate me jesam li umorna – ne, nisam, koji put se osjećam kao djevojčica i puno puta se pitam što je to što se naziva starošću. Osjećam se mlado, rekla sam, koji put kao djevojčica.
Iza vas je na tisuće koncerata diljem svijeta, na što ste danas, kad se osvrnete, najponosniji?
Esma Redžepova: Svaki nastup mi je jednako važan, ali vrlo mi je važno što sam pjevala u prestižnim dvoranama, kao što je pariška Olimpija, kazalište Ronacher u Beču, Boljšoj u Moskvi, Opera u Frankfurtu, Opera u Kölnu. Ali raduju me i koncerti na otvorenom gdje se okupi i više od 300.000 ljudi, kao što je bio slučaj 2010. godine na Sidnejskom kulturnom ljetu.
Ima li kakvih novosti na planu realizacije Doma humanosti i Muzeja muzike Esme i Steve Teodosijevskog?
Esma Redžepova: Već sam govorila o tome da je u završnoj fazi, fale samo neke male sitnice, te se nadam da će se iduće godini otvoriti, a samim tim će i moj najveći san postati java.
Zajedno s pokojnim suprugom Stevom usvojili ste 47 djece. Koliko danas imate unučadi i praunučadi? Jednom prilikom ste otkrili da vam suprug nikad nije dopustio da radite nešto što bi vas udaljilo od pjevanja i nastupa. Imali ste kućnu pomoćnicu, niste kuhali iako ste rekli da obožavate kuhati... Ispunjavate li danas sebi neke želje koje prije niste?
Esma Redžepova: Lijepo je imati veliku obitelj, ja se mogu pohvaliti da je moja jedna od najvećih. Imam 129 unučadi, 50-ak praunučadi, ali sam vrlo nesretna što su mi neka djeca umrla. Žalim za mojim Bucom, za Srećkom i za još nekolicinom njih, ali tu su njihova djeca, koja mi bar malo nadopunjuju taj nedostatak. A moj Stevo je bio čovjek koji mi nije dao da išta radim. Svaki put je htio reći da dovoljno zarađujem da si mogu priuštiti kućnu pomoćnicu, a i mislio je da ako je netko sposoban za neki posao, ostalo treba prepustiti onome tko je dobar u tome. Uvijek je govorio da treba drugima platiti uslugu, tako bi svatko mogao zaraditi, da bi postojao protok novca. I pored toga što sam imala ženu koja mi je pomagala, uvijek sam željela sama napraviti ručak kad sam bila slobodna. Puno puta sam rekla da nisam postala pjevačica, sigurno bih bila dobra kuharica. To volim svim srcem i dušom, mislim da je i kulinarstvo umjetnost, pa zato i danas koji put skuham nešto iz zadovoljstva.
Bili ste nominirani za Nobelovu nagradu za mir, svake godine održite i nekoliko dobrotvornih koncerata...
Esma Redžepova: Htjela bih vas prvo ispraviti da nominacija za Nobelovu nagradu nije bila za humanitarne koncerte, nego za moj humanitarni rad, zato što sam puno radila u humanitarne svrhe. Kao što već znate, odgojila sam 47 djece, puno pomažem siromašnima, tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji moja kuća je bila prihvatni centar za izbjeglice s Kosova i iz Bosne. Pomagala sam romskim ženama da se integriraju u društvo. Posebno me radovalo što sam mogla pomoći bolesnoj djeci na Dječjoj klinici i u Specijalnom zavodu u Demir Kapiji, koji je dom za djecu s mentalnim poteškoćama.
Je li se ikad dogodilo da ste htjeli napraviti nešto humanitarnog karaktera, ali ste naišli na prepreke? Postoji li nešto što niste ostvarili po tom pitanju?
Esma Redžepova: Mislim da nema takvog događaja, jer kad god potražim pomoć institucija u Makedoniji, dobijem je. Nekad mi je žao ako nema dovoljno novca u fondu za dobrotvorne svrhe, pa netko kome treba mora malo pričekati, da se vratim s turneje, da dođem do nešto para, koje mogu dati i pomoći nekome kome je taj novac neophodan za liječenje, školovanje i slično.
Imate li neke svoje dnevne rituale koji se nastavljaju iz godine u godinu?Esma Redžepova: Mislim da nemam zato što je moj život jako dinamičan, ispunjen putovanjima, gdje nema mjesta za rituale. Možda kad sam kod kuće odspavam malo duže, ali nekih značajnih rituala nemam.
