Čudno je kako se neki mitovi žilavo drže na životu iako nisu imali baš nimalo smisla kad su nastajali, a ni kasnije se nisu često susretali s njim. Jedan od takvih je i mit o vražjoj prirodi rock'n'rolla.
Na stranu što su svi apostoli nove glazbe s američkog juga, od Elvisa nadalje, bili duboki, iskreni vjernici, zanemarimo svu silu biblijskih motiva koji vrište iz starog bluesa i folka, ne obazirimo se na kršćanske poruke stotina svjetskih hitova od pedesetih do danas, budimo uski, kruti i zatucani i povjerujmo prvom kretenu koji je suočen s električnom gitarom zavikao: 'To su sljedbenici nečastivog!', a uskoro potom počeo vrtiti ploče unatrag da čuje što ti smutljivci stvarno pjevaju.
Rock'n'roll ima veze s vragom koliko i serviseri televizora – pojavili su se u isto vrijeme i suočili svijet s nečim do tad nepoznatim, to im je sva krivnja. A u kreativnoj, stvaralačkoj prirodi, rekao bih, uvijek je više Boga nego vraga.
Kolumnu 'Buba u uhu' Ante Perkovića u cijelosti pročitajte ovdje.
