Na njemu Marko Tolja naznačuje razvijanje glasovnog all star momka u klasnog pop autora. Za razliku od dosadašnjih suradnji s Oljom Dešićem kao glazbenim supervizorom na kojima je Marko bio usmjeravan kao mladić stare duše, swingersko zaboravljenih finesa, na svom autorskom albumu ostavlja daleko uvjerljiviji utisak. Vrlo se samosvjesno krećući teksturama, pismeno predstavljajući pop formu, Tolja frazira istovremeno zrelo i pitko. Od naslovne pjesme, preko ljubavnih standarda ("Na dnu ljubavi", "Dal bi me voljela", "Kad o tebi budem pričao") ili životnih poslanica ("Lutke", "Znaj", "Živi") do ambiciozne zaključne "Pismo Suncu" u kojoj se fino nameće kao legitimni nasljednik svog velikog uzora Olivera Dragojevića, Marko s kistom u ruci laganim metaforama zgodno varira opće motive razmišljanja o životu, ljubavi. Za pohvalu je i vrhunska snimka, realizacija albuma snimanog uživo uz pomoć klasnih instrumentalista: Branimir Gazdik (bubnjevi), Ivan Pešut (gitare), Olja Dešić (bas i klavijature), Zvjezdan Ružić (klavir), Vedran Ružić (bas, kontrabas), Antonio Geček (truba), Oliver Ereš (saksofon), Borna Šercar (udaraljke).
Premda je dosad prezentiran kao mladić s emocijom zrelog čovjeka, iznimno mekim, radiofoničnim glasom, Marko je naučio dovoljno za ugodno preživljavanje na domaćoj estradi. No za prepoznatljivi autorski rukopis trebat će još vježbanja i kanaliziranja misli i osjećaja. Osjećaj se ne uči. Interpretacija se ponekad tek školski fingira. Mladost isto tako kao i zrelost treba znati iskoristiti na pravi način. Marka su tako dosad pažljivo pakirali drugi, ovim albumom dokazuje da i sam zna svezati leptir mašnu.
7/10
