Igranje na kartu nostalgije zaista nije ništa novo u filmskoj umjetnosti, pa je u zadnjih 10 do 15 godina, uz već klasično potpirivanje stare vatre remakeovima i nastavcima, postalo jednako popularno stilističko eksploatiranje 1980-ih i 1990-ih. Pritom su neki filmovi, poput Vožnje (Drive, 2011.), To dolazi (It Follows, 2014. ), Gosta (The Guest, 2014.) ili Blade Runnera 2049 (2017.) na originalan i pamtljiv način implementirali audiovizualne obrasce, a drugi su vrlo brzo zaboravljeni. I dok čekamo možda vrhunac nostalgije koji bi mogao obilježiti ovog ljeta obećavajući nastavak Top Guna (Top Gun: Maverick), kao svojevrsni bljesak iz prošlosti početkom novog desetljeća pojavio se treći nastavak Zločestih dečki (Bad Boys For Life).
U kino sam ga otišao pogledati upravo zbog te nostalgije za vremenom kada sam kao adolescent u poslijeratnom Osijeku pogledao prvi, originalni film iz 1995. koji je u to vrijeme bio tipičan, ali eksplozivan spoj lake policijske akcije i komedije u režiji Michaela Baya. Nudio je čisti eskapizam, stilizirane prizore, dobar soundtrack i adrenalinsku akciju s fokusom na klasični odnos policijskih ortaka, bez ikakvih ozbiljnijih pretenzija. Odlično je funkcionirao u to vrijeme, pa čak se i nije činio toliko nemoguć kao danas. Zločesti dečki zauvijek doimaju se sada poput ekranizacije stripa. Osim što je nostalgičan te traži od vas da ostavite razum i osjećaj za realno po strani, zabavan je, brz, dobro posložen i "samosvjestan" film, što se najočitije ogleda u zbijanju šala sa samim sobom, tj. referencama na vlastite filmske prethodnike.
Snovi o Hollywoodu
Da će tome biti tako nije toliko neobično ako se ima na umu da je redateljski duo, koji čine Adil El Arbi i Bilall Fallah, rođeni Marokanci koji su inače zajedno pohađali belgijsku filmsku školu, uvijek sanjao o Hollywoodu inspiriran kriminalističkim dramama i policijskim filmovima koji naginju spektaklu. U razgovoru za portal /Film Adil je rekao da su filmom željeli odati počast ne samo Zločestim dečkima, nego akcijskim i policijskim filmovima s kraja 1980-ih i iz 1990-ih, filmovima Tonyja Scotta i Michaela Baya.
"Htjeli smo dobiti onaj nostalgični osjećaj u filmu i istovremeno unijeti više emocija u te likove. Sada su stariji, između njih je više sukoba, s činjenicom da su na različitim putevima", kaže Adil i dodaje da su jednostavno željeli zagrebati dublje ispod površine likova kako bi gledatelji brinuli za njih.
Film je odmah na početku projekcije stavio osmijeh na moje lice i sigurno me prebacio u svoj svijet bezbrižne zabave, kako zbog namjerno estetski nostalgičnih i uzbudljivih prizora jurcanja u Porscheu, što podsjeća na prvi dio, tako i zbog nekoliko dobrih zezancija. Vrlo brzo postaje jasno da to neće biti besmisleno eksploatiranje stare slave, već da je priča doista prilično dobro posložena, a glavni likovi, detektivi Mike (Will Smith) i Marcus (Martin Lawrence) i njihov odnos jako dobro razrađeni za takav tip filma.
Konflikt i promjene
Jedan od glavnih pokretača priče je upravo njihov konflikt sada kada više nisu u cvijetu mladosti. Kao prijatelji i poslovni partneri nalaze se u kriznom trenutku vlastitih života, na točki nakon koje se njihovi putevi počinju razdvajati. Dok se Marcus kao obiteljski čovjek, koji prvi put postaje i djed, mijenja, Mike je i dalje samac i želi biti "zločesti dečko" zauvijek. Taj konflikt, tj. tenzija između njih dvojice provlači se kroz cijeli film te čini od njega nešto poput filma odrastanja ili prijelaza u vremenu krize identiteta.
Kao samoproklamirani "bad boy", Mike je poistovjetio osobni identitet sa zanimanjem detektiva. Nema obitelj, i dalje mijenja žene izbjegavajući dublje povezivanje, ovisnik je o adrenalinu, akciji i avanturama. Moglo bi se reći da na jedan način nije odrastao, a istovremeno nije imao prilike ni umrijeti mlad kao heroj. Njegov partner Marcus potpuna je suprotnost tome. Čovjek je koji shvaća da je ostario, promijenio prioritete i ciljeve. Dolaskom unuka dodatno je omekšao, a nasilje zamijenio besciljnim opuštanjem, meditacijom, malograđanskim životom i hedonizmom.
Obožava uzrečicu 'Aw, hell no' koju možemo čuti u svim njegovim filmovima.
Nakon što maskirani motorist u crnom (glumi ga dobar mladi glumac Jacob Scipio), inače sin Isabel (izvrsna Kate del Castillo) udovice meksičkog narkobosa, u ubilačkom pohodu gotovo likvidira Mikea, Marcus dolazi u iskušenje da još jednom, posljednji put, zbog prijatelja izađe iz zone ugode i postane "zločesti dečko". Istovremeno, stvari su se i u samoj policiji Miamija promijenile. Formirana je nova specijalna jedinica AMMO (Advanced Miami Metro Operations) koja se uvelike oslanja na suvremenu tehnologiju i procedure.
Nasuprot njima, slično kao i u drugim legendarnim policijskim filmovima, u novim Zločestim dečkima Mike je poput živućeg dinosaura koji stvari voli obavljati na staromodni i spontan način. Nakon mjeseci rehabilitacije željan je osvete. On je reminiscencija na kauboja iznad zakona. Kao romantizirani detektiv, simbol je zapadnog individualizma i slobode, zavodnik rockerskog stava kakav u stvarnosti danas teško da može postojati.
Intenzivne boje i vizualni stil
Kao što su redatelji namjeravali, akcija i karakterizacija likova jako su dobro izbalansirani za takav žanr filma koji se gleda isključenog mozga. Vizualno film izgleda odlično, vrlo koloristično, intenzivnih paleta boje s puno neonskih plavih i ružičastih boja po noći. Kao sredstvo buđenja nostalgije, kako je i očekivano, odali su počast prepoznatljivoj kameri Michaela Baya iz niskog rakursa koja se vrti oko likova u trenucima krize, što je njegov zaštitni znak. Bay ima čak i cameo ulogu u filmu, pa se pojavljuje u ulozi voditelja vjenčanja gdje najavljuje Mikeov govor.
Iako su stilistički gledano odali počast Bayu, trudili su se ostaviti i vlastiti trag. Zanimljivo je da su film snimali tijekom zime u Miamiju koji treba izgledati kao da je ljeto. U tome su doista i uspjeli u postprodukciji, no ipak se može osjetiti određen stupanj hladnoće prizora tijekom dana. Jedna od pozitivnih stvari je što su nastojali snimiti što je više moguće stvarnih prizora, s minimalnim korištenjem zelene pozadine i računalno generiranih slika, tako da sve bude što više sličnije filmovima iz 1990-ih. Izuzetak je završni obračun koji uvelike ovisi o računalnim efektima i ponajviše odstupa od dotadašnje estetike.
Zločesti dečki zauvijek laka je i zabavna akcijska komedija nakon koje iz kina nećete izaći pametniji, ali ni loše volje. Dapače, ako želite zabavu poput prošloljetnog hita Brzi i žestoki: Hobbs i Shaw, zločesti dečki vas neće razočarati, iako su, doduše, manje nabrijani, slabijih mišića i niže razine testosterona, a više starog, opuštenog kova.
