Mnogi su desetljećima čekali da vide remek-djelo Rogera Watersa uživo, ali i mnogi su se pitali kako kultni The Wall zvuči bez Davida Gilmoura i koliko se Waters odmaknuo od floydovske izvedbe istog. U svakom slučaju, nitko nije ostao razočaran.
Ljubitelji ovog dvostrukog albuma iz 1979. uživali su u izvedbi čovjeka koji je prije tri desetljeća glazbom odlučio ispričati svoju životnu priču, priču o otuđenju i priču o izolaciji, priču o nevidljivim zidovima koje svi gradimo oko sebe i priču o nevidljivim zidovima koje društvo gradi među nama.
The Wall je rock-opera koja govori o glavnom junaku Pinku i uvelike je bazirana na Watersovoj životnoj priči, od gubitka oca do zlostavljanja od strane učitelja i jako brižne majke. Kad odraste, Pink postaje rock-zvijezda, ali sve njegove intimne veze propadaju, a međuljudski odnosi su loši, što ga tjera u još dublju izolaciju.
Od The Walla, svog životnog djela, Waters je želio napraviti pravi spektakl, ali nije htio da to bude samo još jedan rock-koncert, želio je od njega učiniti puno više od puke zabave.
U tome je i uspio jer su sve važne poruke The Walla, kao što su veličanje megalomanije, besmisao rata, zatupljujući učinak medija i košmar uma pomućenog drogom, još uvijek itekako aktualne.
Watersov politički aktivizam dao je određeni pečat cijelom nastupu. Zid, koji je činio glavni dio scenografije, bio je prošaran religijskim obilježjima, logotipovima velikih naftnih kompanija i autokuća te porukama koje su trebale upozoriti na stanje u svijetu, lice i naličje kapitalizma i želje za profitom.
Roger danas vuče paralele između Drugog svjetskog rata i rata u Iraku. Iako se, nažalost, ne radi o najsvježijem sukobu, prizori s njegovog videozida podsjećaju nas da se povijest ponavlja, vjerojatno u svom najružnijem aspektu. Nevine žrtve kojih se prisjetio, među kojima je i Brazilac Jean Charles de Menezes, vječni su podsjetnik na patnju koju uzrokuju pohlepa, želja za dominacijom i osveta.
Na početku koncerta između Watersa i publike počinje se graditi zid, koji prema sredini nastupa postupno raste te tijekom pjesme Goodbye Cruel World potpuno odvoji izvođače od publike, da bi se pred kraj koncerta, u momentima katarze glavnog lika Pinka, urušio.
Waters je svoju suvremenu verziju The Walla uspio u potpunosti prebaciti u današnje vrijeme – jednaka glazba, gotovo nepromijenjena ikonografija (leteće svinje, zbor školaraca, čekići, avioni) – ali poruka koju šalje kroz svoju glazbu i prezentaciju nije više usmjerena na jednog čovjeka nego na čovječanstvo.
Tijekom izvođenja pjesme Another Brick In The Wall (Part 1) Watersu su se na pozornici pridružila djeca iz zagrebačkog Dječjeg doma A. G. Matoš, a njihov odličan nastup pohvalio je i sam Waters, i to na hrvatskom, doduše lošem, ali ipak hrvatskom.
Da za Rogera Watersa nastup u Zagrebu nije bio samo još jedna rutinska točka, dokaz je i natpis na videozidu 'Nema jebene šanse', koji se pojavio nakon stiha 'Mother should I trust the government?' i izazvao oduševljenje među publikom.
Watersa prati bend koji, osim njega na basu i za mikrofonom, čine Graham Broad na bubnjevima, Dave Kilminster, G.E. Smith i Snowy White na gitarama, Jon Carin i Harry Waters na klavijaturama te pomoćni (glavni) vokal Robbie Wyckoff. Trojica na gitari i još jedan vokalist uspješno su zamijenili Gilmoura, no svejedno bi svi radije gledali njega pored Watersa na stageu.
Sam bend je većinu vremena proveo iza konstruiranog zida, a publika je uglavnom imala priliku gledati Watersa, čija je uloga u scenskom spektaklu bila pažljivo izrežirana. No, uzbudljive animacije koje su se izmjenjivale na videozidu, popraćene kreativnim efektima, oduzimale su dah.
Dakako, to nije isti show koji je izvodio s Floydima, a nije to ni isti Waters s kraja 70-ih, čovjek bijesan na svijet oko sebe, svoju majku i ženu, opčinjen publikom koja mu kliče na nastupima. Waters danas u svoju interpretaciju The Walla unosi jednu sasvim drugačiju energiju, energiju iskusnog starca koji je uspio srušiti svoj zid i pobijediti demone taštine i izolacije.
Iako se radilo o pažljivo izrežiranom showu, u kojem ni za izvođače ni za publiku nije bilo nikakvih iznenađenja, Watersa je itekako vrijedilo čuti, jer unatoč moru novopečenih zvijezda, njihovim timovima i spektakularnim turnejama, pravi rock-koncerti na kojima je prvenstveno važna glazba uistinu su postali rijetkost.
Sva čuda tehnike koja je Waters upotrijebio da bi učinio nastup što zanimljivijim, ipak nisu uspjela zasjeniti glazbu, koja je i najzaslužnija za to što je The Wall postao spektakl.
