Isti dan kada je objavljen osvrt koji sam napisao o feminističkom film osvete Obećavajuća mlada žena (Promising Young Woman, 2020.), buknula je velika afera srpskog redatelja, scenarista i vlasnika škole glume Miroslava Mike Aleksića. Nekoliko žena ga je prijavilo za seksualno uznemiravanje ili silovanje, a među njima je bila i 26-godišnja glumica Milena Radulović koja je priznala da ju je redatelj silovao više puta dok je bila maloljetna.
Time je i u Hrvatskoj pokrenuta nezapamćena lavina svjedočanstava o zlostavljanjima, ponižavanjima i trumatičnim iskustavima na Akademiji dramskih umjetnosti i fakultetima. Netko bi prigovorio da je u pitanju slučajno podudaranje fikcionalnog i stvarnog svijeta, ali uporna tematika degradiranja vrijednosti žena i njihova zlostavljanja u filmovima nikako nije tek slučajna pojava. Jasno je, ili bi barem trebalo biti, da je u pitanju odraz problema koji je još uvijek duboko ukorijenjen u društvu.
Nakon osvrta o Obećavajućoj mladoj ženi, pisao sam o nastavku holivudskog feminističkog spektakla (Wonder Woman 1984, 2020.), koji je bio daleko zanimljiviji s ideološkog i interpretacijskog stajališta, nego filmskog, a prije toga o (2020.), tinejdžerskom filmu usmjerenom protiv suvremenog konzervativizma. Svima je zajednička dekonstrukcija patrijarhata, ohrabrivanje žena prema samoostvarivanju i aktualiziranju vlastitih moći.
Nabrojiti sve filmove u kojima su žene silovane, ubijane, mučene, unakažene i psihološki uništavane bio bi prevelik pothvat, pa ipak to ne znači da su samo muškarci zlostavljači i ubojice, kako kaže popularni mit. Primjerice, prema procjenama, oko 20 posto serijskih ubojica u SAD-u su žene, a oko 10 posto svih ubojstava počinio je "ljepši spol". U fimovima su obično prikazane kao fatalne žene ili "crne udovice", možda i podsvjesno refelektirajući na taj način seksualnu fantaziju muškaraca. No, da su muškarci i dalje daleko skloniji nasilju nije neka posebna novost.
U kontekstu razotkrivanja šovinističkog crnila u društvenim strukturama "regije" i Hrvatske, prije nekoliko dana upravo se počeo prikazivati mračni, kriminalistički neo-noir triler Male stvari (The Little Things, (2021.), smješten u sad već tako daleku 1990. godinu. Tematizirajući brutalna serijska ubojstva žena i problem odmetnutih policajaca na putu uzimanja pravde u vlastite ruke, kroz nostalgičan povratak u prošlost, film govori kako o objektivizaciji žena, tako i o aktualnim problemima poput korupcije unutar sustava, prikrivanja grijeha i metafizičkim implikacijama zla u svijetu.
Kritičari su se već požurili povući paralelu sa sjajnim neo-noir psihološkim kriminalističkim trilerom Davida Finchera, Sedam (Se7en, 1995.). Nesumnjivo neke sličnosti su tu, od mračne atmosfere izražene masnim tamnijim tonovima boje, suradnje mladog bijelog i crnog starijeg istražitelja, bijelog potencijalnog ubojice, pa sve do porazbacanih religijskih motiva. No, film je istovremeno i potpuno drugačiji prema tonu, izlaganju i konačnoj poruci.
Cirkularnost
Dok je priča poznata, netko bi rekao tisuću puta viđena, pa ipak nova, film izgleda kao da je mogao biti snimljen u 1990-ima, ali ipak izbjegava potpunu simulaciju. Ponekad ostavlja dojam dalje ili bliže prošlosti, ponekad prošlosti promatrane kroz oko suvremene kamere, ponekad izmještenosti u stilizirani san putem noir igre svjetla i sjene ili bačenosti u realnu noćnu moru.
Usprkos učestaloj reprodukciji prošlog stila, svojevrsnoj autentičnosti djela na određeni način pridonosi i to što je scenarist i redatelj John Lee Hancock napisao scenarij prije 28 godina. "Prošlost postaje budućnost koja postaje prošlost, koja postaje budućnost...", kaže stari, iskusni bivši detektiv Joe "Deke" Deacon (Denzel Washington), opisujujući tako, sasvim slučajno, prepleteni odnos idejne prošlosti i produkcijske sadašnjosti u konačnom audio-vizualnom Hancockovu djelu.
Taj citat, isto tako, opisuje Deaconov cirkularni proces razumijevanja metode istrage i zločina u filmu kao pri klasičnom shvaćanju odnosa dijelova i cjeline u heremeneutičkom krugu pri interpretaciji tekstova. Kao što je za razumijevanje teksta potrebno razumjeti i cjelinu i njegove dijelove, čini se da je tako prema Deaconu za razumijevanje zločina potrebno razumjeti i prošlosti i budućnost, pod kojom se implicira filmska sadašnjost, ali i cjelinu, uvijek iznova krećući se naprijed i nazad kroz moguća značenja pretpostavki i gradeći tako sve dublja značenja.
Osim toga, može se reći da film tim citatom sugerira i ponavljajuću karakteristiku svijeta poput Nietzscheova vječnog vraćanja istog, u smislu ponavljajućeg svojstva zločina, ali i u smislu da postoji opasnost ponavljanja istih grijeha prošlih generacija tako da mlađi policijski službenik postaje moralno izopačen kao i njegov stariji kolega, što je karakteristika dijela noir žanra.
Ali, da umanjim nerazumljivost i apstraktnost, uzmite u obzir činjenicu da je pripovijedanje Hancockova drugačijeg pogleda na kriminalistički film fokusirano na psihološko portretiranje dvaju glavnih likova, šerifa i nekad nadarenog istražitelja Deacona, te mladog i ambicioznog istražitelja Jima Baxtera (Rami Malek).
Deacon dolazi iz Kern Countyja u Los Angeles ne bi li rutinski prikupio neke dokaze te, spletom okolnosti, na poziv mladog istražitelja Baxtera, koji je pod svjetlom javnosti jer u dva mjeseca nije pronašao osumnjičenog za ubojstvo četiriju žena, nazoči očevidu na mjestu novog zločina. Pri tome primjećuje da postoji poveznica u načinu počinjenja zločina s ubojstvima iz prošlosti koja nikada nije uspio razriješiti, implicirajući da je za rješavanje novih slučajeva nužno poznavanje i prošlih slučajeva.
Šef policijske postaje upozorava Baxtera da se ne petlja s Deaconom podsjetivši ga na njegovu tragičnu sudbinu prije pet godina do koje ga je dovela opsesivna želja da riješi misteriozne slučajeve. Suspendiran je, razveo se, doživio potpuni slom, pretrpio srčani udar, a onda mu je ugrađena i trostruka premosnica. Javlja se strah od vraćanja istog, ponavljanja istih pogrešaka, dok film naglašava sličnosti između uglađenog Baxtera i mlađeg Deacona.
Ima dobar brak, ženu i djecu, perspektivnu karijeru istražitelja, opsesivni karakter i misteriozna ubojstva pred sobom. Deacon prepoznaje u njemu upornu "želju da završi posao", dobro znajući sve moguće opasnosti takvog karaktera, pa mu pokazujući lokaciju neriješenih starih zločina, objašnjava kako je postao poput anđela ubijenim prostitutkama koje su za njega od tada doživotna odgovornost. Ipak, savjetuje Baxteru da se ostavi tog "posla anđela" jer je svjestan da sve može završiti nesretno u propasti, baš kao što je to bilo u njegovu slučaju.
Pitanje zla
Metafora "anđela" nije slučajna, kao ni Deaconovo ime. U prijevodu đakon, dolazi od grčke riječi diákonos, a označava poslužitelja, podvornika ili slugu, odnosno crkvenog službenika koji obavlja liturgijske, karitativne i pastoralne dužnosti. Redatelj filma implicira da je Deacon postao slugom pravednosti ili da je u službi ubijenih žena. U tom kontekstu znakovita je umjetnička slika "Agonija u vrtu" (1898.), danskog slika Fransa Schwartza, iznad njegova kreveta u hotelu St. Agnes, nazvan prema kršćanskoj svetici, mučenici i zaštitnici djevica, djevojaka i čednosti. Slika prikazuje, prema Evanđelju po Luki, anđela čuvara kako dan prije raspeća obavija Isusa u topao zagrljaj za vrijeme teških trenutaka u Getsmanskom vrtu.
Religijske reference porazbacane su po cijelom filmu. Križ na brdu, tvrdnja Deaconova bivšeg šefa da svima treba malo vjere, citat iz Biblije, "Prijatelj ljubi u svako vrijeme, a u nevolji i bratom postaje" (Mudre izreke, 17:17). Međutim, za razliku od Fincherova filma te reference nemaju izravne poveznice s ubojstvima, tj. ne objašnjavaju ga. Sugerira se da je zločine počinio ubojica iz čistog seksualnog užitka.
Čini se da film na klasičan način propituje egzistenciju i narav Boga u okviru postojanja bezrazložnog zla, postavlja pitanje grijeha i odgovornosti. "Vjeruješ li u Boga, Joe?", pita ga Baxter. "Kada vidim izlazak Sunca, grmaljavinsku oluju ili rosu na zemlji, da, mislim da postoji Bog. Kada vidim sve ovo, mislim da ga odavno nije briga", odgovara Deacon implicirajući potencijalno postojanje deistički shvaćanog svemoćnog stvoritelja koji je potpuno nezainteresiran za svoju kreaciju ili njegovu odsutnost.
Tko je ubojica?
A tko je negativac kojega love dvojica protagonista? Deacon i Baxter sumnjaju da je ubojica Albert Sparma (Jared Leto). Iako nemaju konkretnih, čvrstih dokaza, posredni dokazi navode na mišljenje da je kriv. Radi u blizini mjesta gdje su se dogodila ubojstva, usamljen je, često mijenja mjesto boravišta, seksualno ga uzbuđuju fotografije ubijenih žena, djeluje sumnjivo, ponaša se neugodno i doima se kao psihopat sa svojim mrtvim očima i ispijenim licem poput Christiana Balea u Nestajanju (Machinist, 2004.). Profil odgovara ubojici.
Pa ipak, ne možemo sa sigurnošću reći da on to doista jest jer nedostaju čvrsti dokazi, zločini nikada nisu eksplicitno prikazani nego samo sugerirani, a jedini tip koji se kratko pojavljuje na početku filma i čini se da bi mogao biti ubojica, dovoljno je fizički i filmskom tehnikom prikriven da ne možemo sa sigurnošću razaznati sličnost sa zapuštenim Sparminim izgledom. Da stvar bude zamršenija, tvrdi se da je Sparma prije osam godina lažno priznao ubojstvo koje uopće nije počinio, što ga čini nepouzdanim jer se obično misli da "oni koji priznaju nisu ubojice", kako zaključuje Baxter.
Jared Leto je za Veriety otkrio da ga lik Sparme pomalo podsjeća na Jokera zbog toga što razmišlja izvan okvira, ne pristaje uz previše pravila, zaigran je i govori ono što misli. Paralelu je doista moguće povući, iako ne možemo reći je li doista i zločinac ili je samo društveno asocijalan i nepredvidiv tip koji opsesivno prati serijske ubojice i zločine. Leto je u lik Sparme unio jednu jezivu crtu kakva se može primijetiti kod poznatog norveškog black metalca Kristiana Eivinda Espedala, poznatijeg kao Gaahl.
Doduše, za Gaahla se često krivo govorilo da je sotonist, a zapravo je samo običan gej humanist, zagovornik individualizma i slobode, antikršćanin, protivnik droga i vegetarijanac pod snažnim utjecajem Friedricha Nietzschea. Tko zna, možda je Leto zaista bio djelomično inspiriran i Gaahlovom pojavom, iako je pravi negativac u black metalu notorni norveški blacker Varg Vikernes, osuđen za hladnokrvno ubojstvo člana vlastitog benda, Øysteina "Euronymousa" Aarsetha, koje je poslužilo kao inspiracija za film Lords of Chaos (2018.).
Možda je i ljepuškasti, vječno mladi Leto s metodički uživljenom ulogom, kako se čini, negativca dosad odradio najbolji takav posao u svojoj glumačkoj karijeri. Sparmu je dosta uspješno portretirao kao jezivog tipa s neobičnim pokretima, osobu na rubu društva koja je očigledno sklona parafiliji. Razlog zbog čega je film zanimljiv je što je neodređen o Sparminoj povezanosti sa zločinima.
Na osnovi svega što je prikazano, na kraju je nemoguće biti siguran tko je ubojica. Sparma bi mogao biti "samo" mračni čudak koji obožava biti u centru pažnje i poigravati se s policijom. "Ja sam čovjek od riječi", uvjerava Sparma dok na zabačenom mjestu u pustinji pokazuje Baxteru gdje je navodno zakopao tijelo nestale žene. Baxter je pri tome očigledno potpuno zaboravio da su ga ranije upozorili na Sparminu nepouzdanost i pristaje sam iskopati tijelo lopatom. Nakon nekoliko uzaludno iskopanih rupa, postaje jasno da se Sparma zapravo poigrava. "Želiš li istinu? Nikada nikoga nisam ubio u svom životu", kaže Sparma. Ipak, s obzirom na neobično ponašanje, nepouzdanost poput Jokera, ali i indicija, u to nije tako lako povjerovati, pa Baxter nastavlja kopati sve dok potpuno isprovociran ne pukne i u afektu lopatom ne ubije Sparmu.
To je jedino ubojstvo u filmu kojemu svjedočimo vlastitim očima. Sva ostala su zavijena velom tajne. Epistemički gledano, možemo biti potpuno sigurni jedino u to da je Baxter na kraju postao ubojica. Film na taj način, prikrivajući stvarnog ubojicu žena i obmanjujući gledatelja omogućava da osjetite kako je to biti opsesivan istražitelj kojemu nedostaje čvrstih dokaza. Potiče vas da se izgubite u detaljima, da poput hermeneutičara istražite film ispočetka te razmotrite značenja dijelova u kontekstu cjeline i cjelinu u kontekstu značenja dijelova.
Nadalje, prikazuje kako je lako izgubiti razum i pod utjecajem emocija prijeći na tamnu stranu, preobraziti se iz pozitivca u negativca. Pokazivati u današnjem vremenu prosvjeda zbog policijskih brutalnosti kako se policajci brinu za druge policajce prikrivajući tragove zločina u svrhu naizgled većeg dobra, zasigurno nema isti učinak kao u 1990-ima, no treba imati na umu da je scenarij filma Male stvari završen gotov dvije godine prije nego što je izašao Fincherov film. To ga svrstava u specifično povijesno razdoblje kada je došlo do svojevrsne renesanse filmova o serijskim ubojicama. I, ako suspendirate nevjericu, posebice kod nekih nelogičnih ili iracionalnih odluka glavnih likova, možda čak budete i barem djelomično uživali u ovom vremenu filmske suše zbog pandemije koronavirusa.
