Bila je velika stvar kada se Matrix prvi put pojavio 1999. godine na gotovo samom pragu novog milenija. Film je bio golemi hit, svi su pričali o njemu te je ostavio golem utjecaj na kinematografiju, probivši se čak i u filozofiju filma. Tadašnji duh vremena bio je obilježen paničnom strepnjom od "milenijskog buga", tj. strahom da će doći do urušavanja informatičkog sustava zbog načina bilježenja datuma na tadašnjim računalima. Bilo je to i vrijeme distopijske i društveno-kritičke kinematografije skupe holivudske produkcije koja je reflektirala paradoks da je blagostanje, napredak i cvjetanje društva dovelo do egzistencijalne dosade, gubitka smisla i zasićenosti monotonom materijalističkom svakodnevicom.
Filmovi poput Matrixa, Kako dobiti nogu (Office space, 1999.), Kluba boraca (Fight Club, 1999.) ili Vrtloga života (American Beauty, 1999.) prikazivali su pojedince nezadovoljne beskonačnim sizifovskim guranjem istog kamena, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz godine u godine. Pojedince koji su naslućivali da postoji i drugi mogući svijet vrijedan borbe, izvan života u stroju i svojevrsnog dobrovoljnog modernog ropstva unutar pećina poslovnih ureda. Kao što se argumentira u video analizi "Zašto su svi filmovi iz 1999. isti", "U 1999. postojao je ludi fenomen da je gotovo desetak velikih holivudskih izdanja prikazivalo glavnog lika umornog od stabilnosti, monotonije i neuzbudljivosti svoga života."
Prvi put kad sam ga gledao Matrix na mene nije ostavio sličan dojam kao i na veliku većinu drugih gledatelja. Zapravo, negdje nakon pola filma jedva sam držao oči otvorene koliko mi se spavalo. Razlog tome je prije svega bio taj što se pojavio samo godinu dana nakon izvrsnog znanstveno-fantastičnog noira Grada Tame (Dark City, 1998.) Alexa Proyasa. Naime, Matrix s Proyasovim filmom dijeli osim istih scenskih prostora i lokacija snimanja u Australiji, također i sličnu egzistencijalnu temu bačenosti čovjeka u svijet i porobljavanja čovječanstva od neke druge (super)inteligencije. Matrix je, međutim, imao specifičan žanrovski obrat prema akcijskom hongkoškom filmu te je bio prožet religioznim, ali i snažnim filozofskim referencama na Platonovu alegoriju o špilji, Descartesovog "zlog demona" i, ono čemu i najviše nalikuje, misaonom eksperimentu "mozgovi u bačvama" (brain in a vat) poznatog američkog filozofa Hilaryja Putnama.
Uskrsnuće četvrtog nastavka
Film mi je sjeo tek na drugu, kada sam ga ponovno pogledao nakon nekog vremena. Čak su mi i manje kvalitetni nastavci bili dosta dobri i zabavni. Pripremajući se za projekciju četvrte instalacije franšize Matrix: Uskrsnuće, iznova sam se bacio na gledanje sva tri filma kako bih osvježio pamćenje te ih prosudio iz današnje perspektive. Prvi se još uvijek odlično drži, snimljen je izvrsno, bez obzira na očiglednu zastarjelost specijalnih efekata i računalne animacije. Doduše, nestao je futuristički dojam i svježina kojom je odisao prije 22 godine, što je sasvim očekivano i normalno, a može se činiti i pomalo trešasto. Druga dva nastavka, osjetno slabija, na trenutke se narativno raspadaju, ponekad su preambiciozni, pa i previše fantastični kada probijaju granice objašnjivog.
Tko je zaista mogao vjerovati da ćemo ugledati uskrsnuće četvrtog nastavka kada je treći film Matrix: Revolucija kulminirao mirom između umjetno inteligentnih strojeva i ljudi te pitanjem programa u formi djevojčice Sati "Hoćemo li ikada više vidjeti Nea?", na što je proročica Oracle odgovorila kako pretpostavlja da hoće? Prošlo je dosta godina od tada, svijet se u treptaj oka drastično promijenio. Iako se ne mogu oduprijeti dojmu kao da je bilo jučer, tehnologija je od kraja 1990-ih do danas značajno napredovala, informacije obilaze Zemlju u trenutku, povezali smo se, barem virtualno, više nego ikad prije. Istovremeno sve češća su i glasnija upozorenja znanstvenika i filozofa o opasnostima razvoja umjetne inteligencije, a čak se čini kao da pod utjecajem pandemije sve više skrećemo na zlokobni put sve veće kontrole i distopijske budućnosti.
Izbor je iluzija, već znate što trebate napraviti, pa i hoćete li pogledati četvrti Matrix ili ne. Čim sam saznao za trailer znao sam da ga moram pogledati. Znatiželja je ipak bila prevelika. Djelomično zbog nostalgije, a djelomično zbog njegove filozofije, znanstveno-fantastičnih koncepata i fascinantnog svijeta. Gdje će priča otići? Kakve će pobuditi osjećaje? Hoće li biti relevantan u suvremenom kontekstu? Jasno je da četvrti Matrix nikada nije mogao biti bolji od originala, jednostavno iz razloga što više nema takvu svježinu i prednost nepoznatosti da bi posjedovao moć transformacije kao prvi. Za očekivati je bilo da će se doimati kao kada se vratite u rodni grad nakon puno godina. Ulice, kuće, zgrade i parkovi manje-više isti, dobro poznati, ali opet drukčiji. Neke građevine modernizirane, uljepšane, neke vidljivo ostarjele, a neke potpuno nove. Neki drugi ljudi, poneki stari, nostalgičan osjećaj, neminovnost vlastite prolaznost i težina godina.
Nostalgija, samosvjesnost i metafilm
Otprilike nekako slično sam se osjećao gledajući Matrix: Uskrsnuća, ali ne u potpunosti. Iako snažno eksploatira nostalgiju, doima se drukčije, pa i vizualno izgleda netipično u usporedbi s prethodnicima, ponajviše zbog palete boja koja odudara od za trilogiju tipične zelene estetike, kao i zbog rjeđe uporabe crne kože u kostimima. Redateljica i scenaristica Lana Watchowski snimila je ovaj put film bez svoje sestre, odnosno bivšeg brata, Lilly. Očigledno je željela zaobići klasičan nastavak, pa je pokušala biti "oh tako originalna" ugrađivanjem sveprisutne pseudoumjetničke refleksivnosti, odnosno samosvjesnosti u film. Tako je prvi dio novog Matrixa zapravo (kvazi)metafilm koji s dobrom dozom komičnog odmaka razbija očekivane narativne konvencije i uzurpira "suspenziju nevjerice" - onaj čarobni napitak zbog kojeg uživate u filmskom svijetu bez kritičkog propitivanja viđenog, prije nego što se film vrati na prepoznatljivi teritorij sukoba umjetne inteligencije i čovjeka.
Nostalgija i melankolija dok gledate ostarjela lica Keanua Reevesa kao Nea i Carrie-Anne Moss kao Trinity pojačani su neočekivanim i emotivnim prožimanjem s prizorima iz prvih triju filmova. Naime, redateljica je prethodne filmove koristila poput sjećanja ispreplićući, narativno gledano, prošle slike s aktualnim slikama novog Matrixa, tako da doista možete osjetiti protok vremena i proces starenja. Film je u svojoj osnovi ljubavna priča provučena kroz znanstveno-fantastični žanr i akciju. Lana Wachowski dosjetila se priče u teškim trenucima kada je bila pogođena smrću roditelja i bliskog prijatelja. Otkrila je, kako piše Collider, da je u uskrsnuću Nea i Trinity te u umjetnosti pronašla vlastitu utjehu.
Što je pošlo po zlu?
Scenarij je napisala u suradnji Davidom Mitchellom i Aleksandrom Hemonom, a konačni se rezultat doista doima poput tašte samoterapije. Kao u širim okvirima nepotrebno uskrsnuće filmskog svijeta lišenog nekadašnje čarolije, jedinstvenosti, intrige i tajanstvenosti. Izuzev ponekog novog elementa, Matrix: Uskrsnuća u pravilu podgrijava stara vizualna rješenja i miješa ih s nekim novim misaonim idejama, poput primjerice snažne povezanosti Nea i Trinity ili prevladavanja binarnih podjela na "mi" i "oni" (strojevi). Možda se može činiti okrutno, ali parazitira na staroj slavi donoseći na kraju teško probavljivu dozu bajkovite patetike u otrcanom stilu "ljubav sve pobjeđuje".
Akcija nije ni po čemu posebna, specijalni efekti osrednje dobri i neoriginalni, s ponekim vizualno lijepo izrađenim prizorima. Priča je čudna i fragmentirana. Gluma je generična, relativno solidna za takav tip filma, ali je razrađenost sporednih likova toliko sterilna i nepamtljiva da me uopće nije bilo briga ni za jednog od njih. Također, očigledna je ovisnost o starim likovima i nejasan nedostatak hrabrosti u stvaranju novih, značajnih likova. Realno, najgori film iz kvadrologije i teška pilula za progutati. Zaboravljiva zabava, miljama daleko od originalnog Matrixa. Nepotreban, naporan i suvišan.
Nije slučajno da se počeo prikazivati baš uoči Božića. Religijski snažno nabijenim naslovom i porukom ljubavi na prvu će možda zaintrigirati velik broj kršćana, iako zapravo suptilno podriva kršćansku mitologiju nudeći distopijski svijet bez Boga u kojemu je uskrsnuće izabranog mesije moguće objasniti potpuno naturalistički i pri čemu neki ljudi posjeduju (transhumanističku) sposobnost transformacije u nadčovjeka. "Vi ljudi vjerujete u najluđa sranja. Zašto? Što potvrđuje i čini vaše fikcije stvarnima? Osjećaji", riječi su The Analysta (Neil Patrick Harris), tj. dizajnera trenutne verzije Matrixa, koje odzvanjaju tim jače u ovo blagdansko vrijeme.
