Postaje li distopija iz 'Matrixa' naša stvarnost? SF priče koje sve manje zvuče kao znanstvena fantastika

'Svijet matrice je stavljen u doba vrhunca vaše civilizacije, 1999.“, govori Agent Smith u Matrixu. Originalni Matrix je izašao te godine, no ta rečenica djeluje sve više istinito. Gospodarstvo je cvjetalo bez ekonomske krize na vidiku, teroristički napadi 11. rujna još nisu zavili svijet u strah, a pandemija ovih razmjera bila je nezamisliva – svima osim piscima cyberpunk znanstvenofantastičnih priča.

Cyberpunk, nazvan po kratkoj priči Brucea Bethkea iz 1983., kada se pojavio bio je SF-u ono što je punk bio rocku. Dok su H.G. Wells i Athur C. Clark u svojim narativima istraživali svemir i tragali za izvanzemaljskim životom, cyberpunk priče, poput romana Neuromancer Wiiliama Gibsona, čačkaju po mračnom, zaboravljenom svijetu koji je ostao.

Osim budućih tehnologija, distopijski svijet cyberpunka obilježavaju velike razlike između bogatih i siromašnih, korumpirane vlade, klimatske katastrofe, zagađenje i dominaciju megakorporacijia nad formalnom vlasti. Zvuči poznato?

Drugi važan motiv cyberpunka je najmodernija tehnologija u rukama supkulturnih pobunjenika koji ju preoblikuju i mijenjaju joj namjenu. „Mislim da je ključni moment cyberpunka da „ulica nađe novu upotrebu“, ističe pisac Neal Stephenson.

„Tijekom 1920-ih, kada se elektrifikacija drastično širila, mnogi su razmišljali o električnim perilicama, tosterima, možda čak i o autima. No, nitko nije razmišljao o električnoj gitari. A čak i ako jest, sigurno nije zamislio da će biti snažan katalizator širokog glazbenog, ali i društvenog pokreta“, ilustrira.

Iako skromno komentira da je „čuo za cyberpunk“, Stephenson je jedan od njegovih ključnih predstavnika, a ukazuje i na problem cyberpunka – autori ponekad predviđaju toliko revolucionarne stvari da njihovi romani služe kao nadahnuće inženjerima, iako bi trebalo biti obrnuto. Njegov roman Potpuni raspad (Snow Crash), čija se radnja odvija metaverzumu, navodno je obvezno štivo koje je Zuckerber propisao svim developerima u Facebooku – pardon, Meti.

U romanu se pojavljuje i program Earth, za koji John Hanke., bivši ravnatelj googleovog odjela Geo navodi da je bio glavna inspiracija za Earth Viewer, koji je kasnije postao Google Earth. I Sergey Brin, suosnivač Googla je fan Potpunog raspada. Svojedobno je voditelj podcasta David Barr Kirtle počeo raditi popis inovatora i poduzetnika Silicijske doline koji su taj roman naveli kao inspiraciju za svoja dostignuća i brzo odustao „Načelno svi su rekli da je Potpuni utjecao na njih“.

Zato, iako na nebu uglavnom nema letećih automobila, kiborzi se još nisu integrirali u društvo, koncepti cyberpunka su toliko prisutni da romani manje djeluju kao ZF priče, a više kao staklene kugle. Koncepti poput cyberspacea, proširene stvarnosti, megakorporacija, transhumanizma i metaverzuma su danas stvarniji no ikad.

Kompleti za virtualnu stvarnost, kakve se može vidjeti u Neuromanceru, Johnny Mnemonicu i mnogim drugima, postali su stvarnost i dosta popularni tijekom pandemije jer su omogućili ljudima održavati sastanke, družiti se, pa čak i prolaziti edukaciju poput kirurškog obrazovanja, a da pritom ne izlaze iz kuće.

Proširena stvarnost, koja je postala sastavni dio brojnih aplikacija, a ulazi u i mainstream nadolazećim lećama i naočalama za AR već je nagoviještena u Minority Reportu, Neuromaceru, pa čak i RoboCopu.

Čak su i deepfake snimke bile predmet cyberpunka, u filmu Trkač (Running man), a roman Cryptonomicon Neala Stephensona iz 1999. je predstavio i koncept kriptovaluta.

Ne samo to nego i živimo u vremenu u kojem se, čudne li podudarnosti, odvijaju radnje mnogih klasika tog subžanra. Blade Runner i Akira smještene su u 2019., Cyberpunk u 2020.., a Johnny Mnemonic u 2021.

Iako danas „proširena stvarnost“ i „cyberspace“ zvuče kao moderna dostignuća koja jamče svijetlu budućnost, u svojoj osnovi su mračni temelji distopijskih društava. Riječ cyberspace je skovao Gibson, a kasnije i popularizirao u romanu Neuromacer u kojem haker kreće na sumnjivu misiju u virtualnoj stvarnosti podatkovne mreže. „Dobrovoljna halucinacija koju dnevno upražnjavaju milijarde legitimnih korisnika“, njegov je opis mreže za koju mnogi kažu da je nagovijestila world wide web.

Gibson je popularizirao i koncept megacorpa, monoplističkog konglomerata čiji je utjecaj toliko snažan da zasjenjuje bilo kakvu vladu. U Snow Crashu, magnat Bob Rive kontrolira metaverzum a time i medije. Iako Stepheson tvrdi da se još nije pojavio toliko svemoćan poslovnjak poput imaginarnog medijskog magnata koji kontrolira metaverse preko kojeg špijunira svoje zaposlenike i zloporabi osobne podatke, mnogi u tom narativu prepoznaju Zuckerberga.

No Stepheson ističe drugu važnu odrednicu „ Nekako smo dosegli stanje u kojem mi kao društvo od milijardera očekujemo da budu ti koji će rješavati probleme“, veli Stepheson, a daje i važno upozorenje - Potpuni raspad nije nacrt za bolji svijet nego distopija prepuna upozorenja.

„Ako koristite tehonogiju koju (Potpuni raspad) opisuje, ne šaljete poruku koju mislite da šaljete“, kaže Stephenson. Pritom odbija sam metaverzum opisati bilo kao dobar ili kao loš.

„Kao što je opisano u knjizi, metaverzum je tek neutralni medij komunikacije kojeg koriste mnogi ljudi na različite načine, Neki su, u nedostatku boljeg opisa, zli, no drugi jednostavno žele razgovarati, poput sadašnjeg Zooma. Neki će preko Zooma planirati pljačkaju banke, no drugi će ga koristiti za humanitarnu akciju“, zaključuje.

Ipak postavlja se pitanje koje je u mnogočemu mračnije od bilo kojeg cyberpunk romana – na što bi nas uopće mogli upozoriti kada se više stvarnost ne može razlikovati od njihove distopije.

Klimatske promjene već izazivaju ratove i katastrofe, zrak i nebo u Pekingu je toliko zagađeno da je prilično slično onome u Blade Runneru. Korporacije su skupile toliku moć da neki, s osjetnom dozom sarkazma, ističu kako bi Facebook i Amazon trebali dobiti svoje mjestu u UN-u. Kao u pravom romanu, sada se svijet bori i s pandemijom.

„Teško je ne vidjeti distopijske elemente u svemu tome“, rezignirano kaže Stephenson, „No ipak se u jednome razlikuje,. U knjizi imate junaka koji spasi svijet. To je ono što se očekuje to je dio forme. A implikacija je da nakon što junak spasi stvar, sve je drugačije i sve će postati bolje. U stvarnom svijetu to se rijetko desi“, zaključuje.