Sam je dječak koji se voli igrati s lutkama, eksperimentirati sa šminkom, nositi ružičaste i šarene majice, stavljati ukosnice za kosu. Da stvar bude interesantnija Sam obožava princeze i želi biti baš poput leteće vile jer mu je omiljena televizijska emisija crtana serija za djevojčice Penelope's Flying Princess Club. Imate li osjećaj grčenja na pomisao takvog radikalno feminiziranog dječaka koji krši rodne stereotipe na koje ste navikli?
Ako vam kažem da je Sam svjestan da je dječak i čini se da ne želi biti curica, iako se ponaša poput malog simpatičnog transvestita, imate li i dalje isti neugodan osjećaj? Ako je odgovor pozitivan, u tom slučaju novi film Palmer (2021.), multitalentiranog redatelja Fishera Stevensa, vjerojatno ne bi bio za vas. Posebice ako ste konzervativni vjernik koji je zabrinut zbog „rodne ideologije“ i „progresivnih ideja“ sa Zapada.
Mišljenje vam zasigurno neće promijeniti ni činjenica da je Sam jedno prekrasno, neiskvareno, optimistično i baš onako dječje naivno biće. Inteligenciju, britkost i šarm podario mu je briljantni 8-godišnji glumac Ryder Allen. Imajući na umu da je Allenu to bio filmski debi i njegovo neiskustvo, tim više je fascinantna činjenica da je u konačni preoteo sav sjaj i postao zvijezda ove drame o otkupljenju i prihvaćanju.
U intervjuu za Variety Allen je istaknuo kako je uživao glumiti Sama jer je on "nevjerojatna osoba" koja zna da zagrljajem može drugoj osobi uljepšati dan. „Samo čin ljubavi može biti tako moćan. Jedna od najboljih stvari u vezi sa Samom je da će, ako ga svom snagom gurneš na zemlju, ustati se i neće učiniti ništa da bi vam uzvratio."
Ljepotu i dobrotu duše Sam je sačuvao usprkos tome što živi na dubokom jugu Louisiane u potpuno disfunkcionalnoj obitelji, kakvu nitko ne bi poželio, i da je stalno na meti zlostavljača koji ga maltretiraju jer je drugačiji od drugih dječaka. Samova majka Shelly je klasična „nevolja“, nestabilna osoba sklona aferama i drogiranju. Život si nije učinila ništa boljim ni time što je izabrala nasilnog "rednecka" s kojim živi u kamp prikolici i povremeno neočekivano otputuje u nepoznato, ostavivši tako Sama da se danima sam snalazi.
Shelly je utjelovila dosta dobra engleska glumica Juno Temple koju sam zapamtio po izazovnoj ulozi južnjačko-gotičkoj noir crnoj komediji Ubojiti Joe (Killer Joe, 2011.). Ako zanemarimo ponekad pretjeranu glumu, solidno je odigrala mladu ekscentričnu majku ovisnicu koja je ipak, neovisno o tome, odgojila Sama tako da mu je dala priliku da bude ono što želi, neovisno o tradicionalnim društvenim očekivanjima unutar konzervativnog američkog „Biblijskog pojasa“.
Prihvaćanje drugačijih
No, nije Samova neobičnost, tj. rodna transgresivnost, jedini fokus filma. Čak ni redatelj, pomalo konzervativno, ne sugerira tko je zaista Sam i tko bi mogao postati. Prava tema, ispod površine djela, problem je prihvaćanja i tolerancije devijantnih ili nekoformističkih osoba prema standardima duštva kroz neočekivano prijateljstvo Sama i Eddieja (Justin Timberlake), bivšeg zatvorenika koji je nekad bio obećavajući sportaš, a sada se vraća vrlo religioznoj baki (izvrsno ju je odigrala jako simpatična June Squibb) nakon 12 godina robije zbog pokušaja ubojstva i krađe. Slično kao i Sam, Eddie ima problem s društvenim prihvaćanjem i nepovjerenjem zajednice u koju se ponovno treba socijalizirati te pri tome pronaći novi smisao i ciljeve.
Timberlake je rekao za Npr da se mogao poistovjetiti i sa Samom i s Eddiejem jer je odrastao na ruralnom jugu SAD-a. I sam je kao dječak bio žrtva maltretiranja jer je odstupao od normi s obzirom da ga je zanimala umjetnost. Uz to, poznavao je ambiciozne mlade sportaše koji su tijekom srednje škole bili poput bogova američkog nogometa, da bi se kasnije iz nekog razloga potpuno pogubili.
Timberlake je solidan, dobar glumac, čemu govori u prilog da je uspio uglavnom dosta uvjerljivo odigrati ulogu „palog“ talenta iz razorene obitelji nakon teške sportske ozljede i godina robije, iako nosi veliki uteg zvjezdane popularnosti te je uz to bezobrazno bogata i sređena osoba. Možda je to moj dojam zbog toga što nisam nikad bio njegov obožavatelj, pa nisam ni gledao njegov lik kroz prizmu zvijezde i prošlih uloga u glazbi i na filmu, a možda je dojam takav iz razloga što je lik Eddieja dobro koncipiran tako da svojim pozitivnim stranama i nekadašnjom nadarenošću pristaje Timbelakeu.
Neočekivano prijateljstvo sa Samom donijet će Eddieju novi smisao u životu, izlazak iz lošeg društva, otklon od poroka i priliku za transformaciju u funkcionalnog člana zajednice, a Samu podršku stabilne osobe od koje se to inače nitko ne bi nadao. Njihova je kemija očigledna i opipljiva tako da se zaista nadate sretnom kraju kakav obojica zaslužuju. Redatelj Fisher Stevens rekao je za Entertainment Weekly da putem ovog odnosa dvoje ljudi za koje je malo vjerotano da bi se mogli povezati, film simbolizira zbližavanje polarizirane Amerike. Politički kontekst nastanka filma za vrijeme vladavine Donalda Trumpa na simptomatskoj razini interpretacije stoga reflektira ideologiju u pozadini, nudeći naivnu, utopijsku nadu u mogućnost jedinstva nespojivih struja.
Nedostatak odvažnosti
Vjerojatno s namjerom, pripovijedanje Palmera je dosta uspavljujuće, često vrlo sporo i monotono, na što čak ni dvije esplicitnije, ali potpuno različite scene seksa previše ne utječu. Film ne traje dugo, kraće od dva sata, pa ipak ostavlja dojam kao da traje puno duže. No, usprkos tome, gledljiva je drama, s ponekim naznakama blistavih trenutaka, snimljena slobodnom kamerom iz ruke tako da ostavlja realističan dokumentaristički dojam koji bi nekima mogao biti dobar a drugima dosadan.
Autentičnost prizora naglašava i fotografija koja je, osim u nekim slučajevima, uglavnom neutralne palete, tj. bez intenzivnih boja. Pored pokoje jače blues pjesme tamo gdje se naglašava psihološka odlučnost, izvanprizorna glazba korištena je na pojedinim mjestim kako bi dodatno naglasila određene emocije i mentalna stanja. Kompozitorica Tamar-kali u tu svrhu skladala je minimalne i ništa posebno inspirativne, zapravo prilično prazne, minimalne kompozicije uz upotrebu različitih gitara i dva violončela.
Problem filma je nedostatak istinske odvažnosti koja bi ga usmjerila prema nekim većim visinama od prosječne drame. Pored toga, priča je predvidljiva, prepuna klišeja i već viđenih odnosa likova. Takvim igranjem na sigurno, kao i optimističnim završetkom, redatelj je zasigurno dobio ugodnu toplinu obiteljskog filma, pa i proširio doseg ciljane publike. Međutim, na duge staze, čini se, osigurao je jedino to da bi film vrlo brzo mogao pasti u zaborav.
Nakon ponešto, rekao bih plitkih, moralnih lekcija o toleranciji različitosti, zadrtosti malih sredina, ulozi vjere u svemu tome, posljedicama ovisnosti i devijantnih ponašanja, završava kristalno jasno, ne ostavljajući ništa više za promišljanje. Nikakvu provokativnu, riskantnu misao ili sliku, nikakvu misteriju. U konačnici ne ostavlja ni nikakav razlog za ponovno gledanje, osim možda kod onih gledatelja koji se zbog sličnih životnih okolnosti mogu poistovjetiti s likovima filma.
