Moglo bi se reći da za uvjerenog kršćanina pravi horor nije Egzorcist (The Exorcist, 1973.), nego će to biti novi Netflixov film U vječnoj borbi sa Sotonom (The Devil All the Time). Fanatična opsesija religijom, slijepa vjera u starozavjetnog Boga monstruozno opsjednutog žrtvovanjem i egoističnim testiranjem privrženosti vlastitih stvorenja, u ovom žanrovskom spoju gotike, trilera, kriminalističkog filma, noira, drame i strave čini se poput pokretača i pogonskog goriva bezumnog nasilja koje će zapljusnuti gledateljeve oči. Film je nemilosrdan prema vjernicima jer prikazuje okrutan svijet u kojemu Bog šuti, jer ga nema ili jer je odsutan, a ako postoji, čini se kao da sugerira da je moralno pokvaren baš poput osvetoljubivog i ljubomornog Jahve koji kažnjava grijehe otaca na djeci do trećeg ili četvrtog koljena (Knjiga Izlaska, 20,5-8).
Malo koji argument može utjerati istinski strah u kosti vjerniku kao što to može svjedočanstvo čistog zla. Ne toliko zbog samog čina ili nepravde, koliko zbog bojazni da Boga nije briga. Sumorni prizor razapetog topničkog narednika Millera Jonesa na Solomonskim otocima tijekom Drugog svjetskog rata jedan je takav. Oblivenog krvlju i prekrivenog muhama Millera su japanski vojnici ostavili da živ umre na križu poput Isusa na Golgoti, sve dok ga slučajno nije pronašao vojnik Willard Russel i metkom iz pištolja poštedio daljnje muke. Tako počinje prilično mračna priča filma U vječnoj borbi sa Sotonom i preobražaj Willarda u nevjernika koji se nakon rata s traumom vraća kući u malo mjesto savezne države Ohio.
Višegeneracijska priča
Smještena na potezu između ruralne Zapadne Virginije i jugoistoka države Ohio, ova atmosferična višegeneracijska priča tiče se isprepletenih života nekoliko moralno posrnulih likova te se proteže kroz nekoliko desetljeća, od 1940-ih do 1960-ih godina. Scenarij je napravljen na temelju istoimene knjige Donalda Raya Pollocka inspirirane južnjačkom gotikom i minimalizmom "tvrdo kuhane" fikcije, za koju je scenarist i redatelj Antonio Campos rekao u intervjuu za /Film kako bi se s obzirom na geografsku smještenost mogla svrstati u "srednjozapadnu" gotiku. "Kako sam napredovao dalje [op.a. u čitanju knjige], shvatio sam da se dijalog ili razgovor odvijao s obzirom na odnos ljudi s religijom i ovom ekstremnom vrstom religije koja obuzima ljude, to je vrsta priče kojom sam stvarno fasciniran", rekao je Campos za Looper dodavši kako je na kraju shvatio da je riječ o generacijskoj priči, odnosno priči o tome što je otac prenio sinu i kako se sin nosi s tim, tj. hoće li ostati zarobljen u poročnom krugu ili izaći iz njega.
Film opsesivno tematizira problem zla, iskušenja vjere i religije kroz prizmu mentalnih poremećaja, trauma i zloporabe moći onih koji bi trebali biti moralni stupovi društva. Po povratku kući, u sudbonosnoj zalogajnici traumatizirani Willard upoznaje ljubav svog života i buduću suprugu, konobaricu Charlotte koja bi se mogla pojmiti kao simbol čiste dobrote. Samo nekoliko trenutaka ranije na tom istom sudbonosnom mjestu, Carl je upoznao njezinu suprotnost, konobaricu Sandy s kojom će postati zloglasni par serijskih ubojica, prizivajući u sjećanje film Olivera StoneaRođeni ubojice (Natural Born Killers, 1994.). Poput grčke sirene Sandy je opasno biće koje svojom ljepotom i privlačnošću mami naivne autostopere potičući ih na seks. Za to vrijeme Carl fotografira svaki trenutak ne bi li uhvatio trenutke požude i straha, prije nego što hladnokrvno ubije žrtvu. Kako je objasnio misteriozni izvanprizorni pripovjedač (glas mu je posudio autor knjige Donald Ray Pollock), dajući cijelo vrijeme crno-humoristični štih filmu, Carl je samo u prisutnosti smrti mogao osjetiti prisutnost nečega nalik Bogu. Za njega je ubijanje jedina istinska religija i kao takav je čista negacija Boga.
Žrtva i neispunjeno obećanje
Dok je bio u ratu, Willardova majka Emma obećala je Bogu da će on oženiti djevojku iz crkve, Helen, čija je obitelj izgorjela u požaru nakon kojega je ostala potpuno sama. Kao pobožna vjernica Emma je zapravo ponudila Willarda poput žrtvenog dara ili prinosa Bogu u zamjenu za njegovu milost u pogledu spasenja, strahujući da bi se moglo dogoditi nešto loše ako ne ispuni obećanje. Međutim, Willardu i Helen očigledno nije bilo suđeno. On nije bio spreman za samožrtvovanje u situaciji kada je upoznao Charlotte, a nezrela Helen se poput tinejdžerice zaljubila u karizmatskog evangeličkog propovjednika Roya koji je toliko zaluđen vjerom da je spreman dokazivati Božje prisustvo bizarnim ispitima vjere inspiriranima fundamentalističkom interpretacijom Biblije.
Ako se Emmino vjerovanje uzme kao opravdano, tj. utemeljeno u kršćanskom teizmu kao istinitom svjetonazoru, onda se čini kako film sugerira da su Willard i Helen svojim iracionalnim odlukama primarno uzrokovali buduće tragedije te pokidali dijalog s božanskim i Božjom blagonaklonošću. Drugim riječima, čini se da je Bog unutar takvog svijeta, okrutan Bog koji je spreman dopustiti ili biti uzrokom zla ako ostane bez onoga što želi. S druge strane, ako je Emmino vjerovanje samo plod neutemeljenog vjerovanja, onda je buduća tragedija samo stvar niza slučajnosti, a film svjedočanstvo nepotrebnog zla motiviranog vjerskim fikcijama unutar svijeta bez Boga.
Nakon dugotrajnog ateizma potaknutog slikama raspetog marinca, Willard je pragmatično odlučio obnoviti svoju vjeru i pomiriti se s Bogom kako se ne bi nešto loše dogodilo Charlotte, novorođenom sinu i obitelji. Ipak, kao što Bog testira Jobovu vjeru tako da Sotoni dopusti da mu oduzme sve osim života, Willardova vjera nađe se na testu kada supruga Charlotte oboli od neizlječivog raka. Uvjeren da je potrebno samo moliti dovoljno jako kako bi Bog čudesno izliječio Charlotte, Willard počinje opsesivno moliti, tonući sve više u mentalnu rastrojenost i uvlačeći u sve svog sina Arvina.
Tijekom epizode fanatičnog ludila, misleći da će tako dokazati vjeru, čak i Arvinova psa prinese kao žrtvu Bogu te ga razapne na oltaru koji je sam podigao u šumi. Međutim, ni takav barbarizam nije bio od velike pomoći. Bog nije čudesno izliječio Charlotte i ona uskoro umire. Da tragedija bude veća, za razliku od Joba čiju vjernost Jahve na kraju izdašno nagradi još bogatijim životom, ubrzo nakon toga očajni Willard počini samoubojstvo kod oltara. Čin koji se može pojmiti kao osveta Bogu zbog njegove šutnje i pasivnosti. Sudbina djevojke iz crkve, koju Willard nije oženio kako je željela njegova majka, nije bila ništa sretnija. Ubio ju je njezin muž, karizmatski propovjednik Roy, misleći da poput Isusa posjeduje moć uskrsavanja mrtvih i da će tako dokazati svoju vjeru u Boga.
Grijesi očeva
Grijesi Willarda i Roya odrazit će se na živote njihove djece, Arvina i kćer Lenoru čiji će životi također biti obilježeni nasiljem i smrću. A svemu tome će kumovati novi propovjednik lokalne crkve, mladi velečasni Preston. Poput vuka u janjećoj koži, Preston je odbojni, ljigavi i manipulativni seksualni predator koji koristi karizmu i poziciju moći kako bi iskoristio mlade djevojke koje dolaze na mise u njegovu crkvu, reflektirajući tako seksualne skandale kroz koje su prolazile mnoge kršćanske institucije. Izvrsno ga je utjelovio poznati vampir iz Sumrak sage (The Twilight Saga) Robert Pattison. U međuvremenu je Pattison snimio niz filmova dokazavši da je izrastao u doista kvalitetnog glumca, što je posebice demonstrirao ulogom u sjajnom filmu Josha i Bennyja SafdiejaPaklena noć (Good Time, 2017.). Nakon uloge u TenetuChristophera Nolana, uspjeh novog Batmana u režiji Matta Reveesa mogao bi ga samo odvesti na još višu razinu slave.
Prema osnovnoj premisi priče, U vječnoj borbi sa Sotonom poprilično podsjeća na film Dereka CianfranceaGrijesi očeva (The Place Beyond the Pines) s obzirom na to da tematizira kako djelovanja, loši izbori i grijesi očeva i majki prelaze na njihove potomke. Iako je podjednako sirov, nedostaje napetosti i nije toliko dobar kao Cianfranceov film. Nakon uzastopnih scena nasilja, koje slijede jedna za drugom, gledatelj se lako privikne na to, tako da kulminacija priče nije toliko efektivna koliko je mogla biti. Ipak, film je općenito dosta dobar i izvrsno odglumljen, atmosferičan je, neobičan, pomaknut i, što je vrlo bitno, izgleda kao film.
Iako ne sugerira eksplicitno postoji li Bog ili ne, a može se shvatiti i kao paralela starozavjetnim legendama o Bogu koji testira autentičnost vjere svojih stvorenja, Sotona u naslovu filma, uz sve druge interpretacije, može se također pojmiti i kao ideja samog Boga stvorenog na sliku čovjekove prirode, ali i kao kritika radikalne forme vjere koja doslovno interpretira religiozne tekstove i tradiciju. Drugim riječima, ako odemo korak dalje, može se reći da je glavni negativac ovog filma Bog koji se nikada ne pojavljuje usprkos zlu, nepravdi i kaosu. Ali, Bog ima plan i djeluje na tajanstvene načine, izvući će ad hoc rješenje poput džokera iz rukava "pravi", uvjereni kršćanin i slegnuti ramenima.
