"Razmišljam o prekidu", kao grubi prijevod s engleskog "I'm Thinking of Ending Things", rečenica je koju nitko tko ima imalo iskustva s romantičnim vezama ne želi čuti. Oni naivniji pomisle kako još uvijek ima šanse, a oni iskusniji znaju da razuvjeravanje tu obično ne pomaže. To je misao koja implicira puno više nego što se na prvi pogled čini. Govori o osobinama ličnosti onoga tko je izgovara, njegovim vrlinama, emocijama, ali i svim drugim razmišljanjima i stavovima u kojima je usidrena.
Jednom kad se misao pojavi, ona ostaje, zadržava se, ne odlazi, počinje dominirati. Njezin nositelj ne može napraviti ništa oko toga, kao da ne posjeduje slobodu volje u odlučivanju o tome želi li je ili ne. To je parafraza razmišljanja koja kao pripovjedačica izgovara Lucy (glumi je sjajno Jessie Buckley) na samom početku novog filma Charlieja Kaufmana, kriptično nazvanog "I'm Thinking of Ending Things". "Ideja je nova, ali istovremeno doima se kao da je stara. Kada je počelo? Što ako tu misao nisam ja smislila nego je usađena u moj um i prethodno razvijena?", pita se Lucy, slučajno ili namjerno snažno prizivajući u sjećanje film Christophera Nolana, Inception koji se bavi upravo pitanjem usađivanja ideja u podsvijest.
KAKAV POVRATAK U KINA: Tenet je glamurozni hibrid špijunskog filma, akcije i SF-a koji – izaziva vrtoglavicu
Nepristupačan i eksperimentalan
Razmišljam o tome kako se većini gledatelja ovaj film redatelja Biti John Malkovich (Being John Malkovich, 1999.) i Vječnog sjaja nepobjedivog uma (Eternal Sunshine of the Spotless Mind, 2004.) vjerojatno neće svidjeti i kako će vrlo brzo poželjeti prekinuti gledanje. A, kako kaže Lucy, jednom kada se pojavi, ideja počinje dominirati. Dapače, ne bih se čudio ako mnogi od vas budu razjareniji nego nakon gledanja Nolanova Teneta. Jer, "I'm Thinking of Ending Things" vrlo je nepristupačan na prvo gledanje i bez predznanja te je potpuna suprotnost Tenetu, iako s njim dijeli odsustvo klasično-američkog i za široke mase pitkog, linearnog narativnog stila.
Film je svojevrsna studija karaktera pogonjena bezbrojnim dijalozima, izvedena bez spektakla, vizualno statično i s minimalnom eksploatacijom pokreta i akcije. Čudan je, izaziva neugodu, gotovo gađenje. Klaustrofobičan, tjeskoban i napet ugođaj dodatno naglašava tradicionalno televizijski, suženi format 4:3 koji s jedne strane izostavlja dio prizora sugerirajući ograničenost, a s druge strane usmjerava pažnju prema sadržaju kadra, uglavnom na ljude. Film se poigrava sa žanrovima, da bi u konačnici završio kao nadrealna drama. Krši zakone stvarnoga svijeta bez da stvara cjelovit, koherentan i autonoman fikcionalan svijet, pa je u tom smislu eksperimentalan poput Izgubljene ceste(Lost Highway, 1997.) Davida Lincha, kako je primijetio o tom filmu Nikica Gilić u knjizi Filmski rodovi i vrste. Na neki način i tiče se "izgubljene ceste". Samo je za razliku od filma Izgubljena cesta manje stiliziran, nema estetski privlačne i zavodljive likove, a govori o prosječnom, ali kultiviranom čovjeku, njegovim egzistencijalnim sumnjama, procesu sjećanja i osobnosti kao produktu kulture.
I nije seksi. Nimalo. Zapravo je potpuno aseksualan, vidno poremećen, mračan i odbojan poput jezivog tipa kojeg možda jeste, a možda niste upoznali, čudaka u negativnom smislu riječi koji isijava društvenom nespretnošću i izaziva nelagodu. Upravo je takav Jake, protagonist Kaufmanova filma. Psihološki poremećeni lik (izvrsno ga je utjelovio Jesse Plemons) lišen fizičke privlačnosti američkog psiha (Christian Bale), koji radije podsjeća na neuglednijeg mlađeg brata Matta Damona i neobičan zvjezdani sjaj Philipa Seymoura Hoffmana.
"Jake je dobar, osjećajan, sladak, sluša me, pametan je, no postoji nešto... neizrecivo, duboko nepopravljivo", kaže Lucy o Jakeu, koristeći tipične pridjeve koji su prividno pozitivni, a uistinu skrivaju činjenicu da nešto stvarno ne valja, da je nešto trulo, neiskreno, lažno i neautentično. Jake je dobar momak, "bijeli vitez", ali ne istinski dobar muškarac. Dobrotu kukavički koristi da bi pridobio ženinu pažnju i interes jer ništa drugo ne može ponuditi, iako je duboko zagrizao u umjetnost, kulturu, religiju i znanost. Na neki način Jake je Arthur Fleck koji nikada neće postati Joker.
O čemu se film radi?
Poput crvenkapice u crvenom kaputu s crvenom kapom i crvenom kovrčavom kosom, Lucy putuje s Jakeom u posjet njegovim roditeljima tijekom hladnog, snježnog dana. "Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna", referenca je na Bibliju (Izaija 1:18) koja sugerira nužnost obraćanja pažnje na detalje, boje i simboliku, nagovještavajući neobičan tijek događaja ovog tjeskobnog filma ceste koji se u početku poigrava s elementima strave i psihološkog trilera, bez da ikada ode do kraja u tom smjeru.
Lucy i Jake nisu dugo zajedno. To je zapravo njihovo prvo putovanje, pa Lucy opravdano kaže kako je neobično što se osjeća nostalgično zbog veze, njega i njih dok u odvojenom prizoru na zidu gledamo poznatu romantičku sliku Lutalice iznad mora magleCaspara Davida Friedricha iz 1818. godine. Trebala bi se osjećati upravo suprotno, sretno i uzbuđeno zbog prvog od mnogih zajedničkih putovanja. "Jake je dobar momak, ali to ne vodi nikamo. Znam to već neko vrijeme. Možda je u ljudskoj prirodi nastaviti usprkos toj spoznaji. Alternativa zahtijeva previše energije. Odlučnosti. Ljudi ostaju u nezdravim odnosima jer je tako lakše. Osnove fizike. Objekt u kretanju nastoji ostati u kretanju. Ljudi imaju tendenciju ostati u vezama iako im je istekao rok trajanja", govori Lucy izvan prizora tijekom putovanja u automobilu kao da slušamo njezine misli.
Jake se doima kao čovjek nesiguran u sebe i svoju vrijednost. Sklon je postavljanju pitanja umjesto da djeluje i radi onako kako želi. "Glazba?", "Želiš li da stanemo na kavu?", "Hoćeš li nešto pojesti?"... Iritantna pitanja nekonfliktne osobe bez čvrstog cilja, usmjerenosti, snage i odlučnosti koja s druge strane želi ostaviti dojam džentlmena i finoće. No, zapravo su to pitanja koja odražavaju mentalnu blokiranost, neopuštenost, nedostatak spontanosti, preveliku samosvijest, vjerojatno zbog gušenja u konfliktu emocija i svijesti o neuzvraćenim osjećajima. Ona su znak nepovezanosti i udaljenosti između Jakea i Lucy.
Putovanje poremećenim umom
Tijekom vožnje, čini se kao da Jake može čuti ono o čemu Lucy razmišlja, što sugerira da su na neki način možda i bliži nego što se čini. Kada dođu na imanje Jakeovih roditelja i stvari se počnu razvijati u nadrealnom pravcu, postaje jasno da realnost i iluzija više nisu razdvojene čvrstom demarkacijskom linijom. Čini se kao da imanje njegovih roditelja zapravo i nije stvarno imanje, nego reprezentacija njegove subjektivnosti, slično kao što je Slavoj Žižek interpretirao kuću Normana Batesa i njegove majke u Psihu (Psycho, 1960.) Alfreda Hitchcocka kao simboličku reprezentaciju tri razine ljudske subjektivnosti. Naime, gornji prostor kuće na katu, gdje prvo vidimo Jakeovu majku kako uzbuđeno, ali pomalo pomaknuto, maše kroz prozor, simbolizira moralni i savjesni prostor superega, prizemlje je simbol "normalnog", racionalnog i realističnog ega, a podrum bi simbolizirao iracionalni, kaotični, instinktivni i potisnuti prostor ida.
To upućuje da je film poput putovanja kroz Jakeov um, njegova sjećanja i maštanja i ako ga tako shvatimo postaje razumljiviji i zanimljiviji. Lucy je zapravo fikcija, ideja Jakova uma koju je stvorio na svoju sliku, kombiniranjem vlastitih iskustava, sjećanja na prošle susrete, filmova koje je pogledao i knjiga koje je pročitao. Lucy je poput mentalnog kolaža, ideja u stalnoj promjeni, iluzija unutar procesa mišljenja uma čovjeka koji se, možda zbog neke traume, isključio iz realnosti i svijeta. "Jako mi se svidjela ideja da čak ni unutar svoje mašte ne može imati ono što želi. Zamislit će stvar, ali tada će i zamisliti kako to neće uspjeti, kako će joj biti dosadno s njim, kako neće misliti da je dovoljno pametan ili dovoljno zanimljiv", objasnio je Kaufman IndieWire.
"I'm Thinking of Ending Things" je višeznačna rečenica. Osim prekida veze, može značiti samoubojstvo, ali i okončavanje neke neodređene stvari. Možda je cijeli film nešto poput halucinacije starog domara u posljednjim trenucima života dok se smrzava u automobilu za vrijeme snježne oluje. Možda je to bio samo njegov san, sanjarenje tijekom dana ili svojevrsno prisjećanje događaja koji su se odvili tijekom dugog vremenskog perioda pomiješano s Jakovim fantazijama. Kaufman je rekao za IndieWire kako podržava sve interpretacije. Također je rekao da se film tiče procesa i iskustva apsorbiranja stvari koje neka osoba zamjećuje i kako te stvari postaju dio njezine psihe. Zbog toga je od presudne važnosti za razumijevanje filma naglasiti nužnost aktivnog gledanja. Posebice ako se ima na umu da Kaufmanov film sadrži brojne unutarfilmske i izvanfilmske referencije koje su poput tragova koji otkrivaju "zločinca". Bez njih će filmska slagalica biti nepotpuna ili nejasna. Primjerice, ako prečujete govore o genijima i imitatorima, autentičnim i neautentičnim ljudima, ne uočite DVD filma Genijalni um (A Beautiful mind, 2001.) ranije u Jakeovoj dječjoj sobi, ne sjećate se govora genijalnog matematičara oboljelog od paranoidne shizofrenije na kraju Genijalnog uma i ne primijetite paralelnu scenu u samoj završnici Kaufmanova filma, propustit ćete ključne detalje u razumijevanju i interpretaciji filma.
Netko bi mogao prigovoriti da je upravo zbog tih bezbrojnih referencija i bizarnih apstrakcija film nešto poput usiljene pseudo-umjetnosti. Iako se ne bih složio, lako je shvatiti odakle dolazi takav stav. Uostalom, rekao sam kako razmišljam o tome da se većini gledatelja Kaufmanov film neće svidjeti. I sam sam nakon odjavne špice ostao zbunjen i nedefiniranog dojma. Međutim, ako volite nekomercijalne filmove koji traže vaše sudjelovanje i pažnju u odgonetavanju misterija, ako priđete filmu otvorenog duha i spremni ste nakon toga pogledati ga ponovno i detaljno analizirati njegovu briljantnu opsesiju detaljima, siguran sam da ćete profitirati kako u doživljaju filma, tako i općenito u filmskom znanju. Upravo suprotno frazama poput "Nije potrebno razumjeti ga da biste uživali", rekao bih da užitak u gledanju Kaufmanova filma postaje tim veći, što više razumijete o čemu se radi. Moglo bi se reći da je "I'm Thinking of Ending Things" fil(m)ozofičan jer ne samo da sadrži filozofski relevantne dijaloge o, primjerice bojama i genijalnosti, nego narativnim postupcima prikazuje proces svjesnog ili nesvjesnog mišljenja, postavlja bitna egzistencijalna pitanja, tiče se problema osobnog identiteta i sjećanja, educira te potiče kultiviranje vlastite osobnosti.
