Zanimljivo je da su scenaristi u film za mlađu publiku ubacili i političku poruku, jer je u središtu priče napad Perzijanaca na sveti grad Alamut do kojeg dolazi zbog lažnih obavještajnih podataka o tome da se u tom gradu proizvodi oružje i naoružavaju neprijatelji Perzije. Svaka sličnost sa američko-britanskom invazijom Iraka je namjerna, kao što su i izjave šeika Amara o poduzetništvu i porezima posve suvremene.
Princ Perzije nerijetko opasno hoda po rubu po parodije, no Disneyeva špica na početku filma (koproducent je Jerry Bruckenheimer) podsjeća nas da zbivanja u filmu ne doživljavamo previše ozbiljno. Premda su neki totali nedvojbeno nadahnuti Leanovim Lawrenceom od Arabije, tu svaka usporedba prestaje, jer je ipak riječ o filmu snimljenom prema video igri i namijenjenom tinejdžerskoj publici.
Računalna animacija je raskošna, no autentične scene prirodnih prostranstava snimljene u Maroku daleko su ljepše i dojmljivije od računalno animiranih koje često izgledaju artificijelno. Scena rušenja hrama, čiji je početak s hodom po stijenama doslovno preuzet iz u žanru nenadmašnih Spielbergovih Otimača izgubljenog kovčega, prilično je konfuzna te ostavlja dojam da su se animatori previše zaigrali.
Zaključno, riječ o vizualno atraktivnoj, ali ne osobno nadahnutoj akcijskoj pustolovini koja će vjerovatno zadovoljiti mlađu generaciju gledatelja, dok će starijima vjerovatno učiniti pomalo neuvjerljivim i naivnim. Čini se da su vremena pustolovnih filmova za sve generacije definitivno prošla.
