Populistička komedija. To je ono vječno trik pitanje za većinu hrvatskih redatelja ako je do odgonetke kako se snima dobra, zabavna i zaista smiješna komedija.
Osim maestralnog Vinka Brešana kojeg je na praktičnim primjerima lako titulirati doktorom znanosti po pitanju suptilnog ismijavanja domaćeg mentaliteta (Otok i Maršal, a prema screen projekciji i najnoviji Svećenikova djeca) ili pak još uvijek zadnjeg mas populističkog domaćeg kino hita Što je muškarac bez brkova Hrvoja Hribara, debitantski film mlade redateljice Vlatke Vorkapić, lako bi se mogao priključiti njihovom društvu. Ne radi se o remek djelu već o vrlo gledljivoj romantičnoj komediji zabune i situacije, na tragu onoga što je Snježana Tribuson znala smještati u emotivni svijet svoje Melite Žganjer.
Vlatka je još kao studentica režije za vrijeme vježbi u sklopu Akademije snimila kratki film Vozačka dozvola da bi se dvadesetak godina poslije bavila dokumentarnim filmom i drugim formama. Sonja i bik njen je cjelovečernji prvijenac premijerno prikazan na ovogodišnjoj Puli gdje se prometnuo u favorita publike s najvećim potencijalnim populističkim dometom i kino životom.
Sukob ruralnog mentaliteta Dalmatinske zagore i modernijeg miljea na razini ideje uvijek bude prigodnom premisom za komediju zabuna.
Uz dobro raspoložene glumce za geg i slapstick humor imamo win win situaciju. Tako će stanovnici jednog malog sela koje živi od tradicionalnih borba bikova u svoj svijet pokušati ufurati Sonju, modernu mladu curu, vegetarijanku i aktivisticu, suprotnu njihovim svjetonazorima.
Njen vodič i most prema kuženju 'fenomena' borbi bikova naočiti je lokalni mladić Ante. Naravno, za potpuni doživljaj tu je i bik Garonja. Stereotipi su posloženi po predvidljivom i logično razumnom redoslijedu. Iz sušte suprotnosti klasičnog uzorka Bogart - Hepurn od totalnih opozita se rađa privlačnost i ljubav.
Taj dio je kroz glavne role trenutno najzaposlenijih domaćih glumaca Judite Franković i Gorana Bogdana odrađen odlično. Oni su lijepi, privlačni, magnetom za publiku premda im romansa u sm islu osobite kemije nije profunkcionirala, stvar je prilično gledljiva i na razini komedije i na razini romantike.
Uz standardno dobre sporedne uloge (Dejan Aćimović, Ivo Gregurević, ...) i uglavnom pogođene britke opaske na račun današnje socijalne situacije u Hrvatskoj, imate daleko više razloga za zadovoljni osmijeh prilikom izlaska iz kina nego za kritične opaske zbog propuštenih prilika.
