Još od pionirskih vremena Zabranjene ljubavi, Ruže vjetrova i inih naslova kojima su Hrvati otkrivali zaradu na sapunicama u vlastitim produkcijama, čini se da nije bilo ovoliko omasovljenog pakiranja.

Priča o nježnoj Lari (oku ugodna Doris Pinčić ) i njenoj razapetosti između dvaju momaka, svako toliko testiranja snage ljubavi, ušla je u tkivo mase. Svjedoče tome rezultati gledanosti posljednjih epizoda koje se približavaju milijunu.

Uz grananje radnje u nekoliko smjerova ne bi li se opravdale zapetljancije i zavrzlame, serijom je prodefiliralo što domaćih naočitih ( Ivan Herceg ), što regionalnih glumaca ( Stefan Kapičić ), što negativaca ( Filip Juričić ), što sporednih rola.

TV-novela se u devet mjeseci emitiranja uselila u domove ljubitelja brzopotrošnih formi, kojima se kao jedina bitnost postavlja praćenje toka radnje, zapleti i raspleti, dočim se velik dio ostalih segmenata igrane produkcije često žrtvuje zbog uvjeta brze proizvodnje. Rijetke su iznimke uspjele pomiriti zadržavanje standarda produkcije i kvantitetu brze isporuke epizoda. Larin izbor tu nije među onima kojima je to osobito uspijevalo. Autori će pokušati spremno doskočiti svakoj sumnji u kvalitetu proizvoda hvatajući se za tvrdnje da je scenarij životan, da su likovi dobro napisani, da serijal nije ponavljao nisku kvalitetu glume i da su redatelji držali repetitivnost predloška i štanceraj relativno pristojnog standarda. O tim bi se tvrdnjama dalo argumentirano debatirati s opreznijim gledateljima.

Ono što se reklamira kao cjelovečernji film zapravo je neznatno prilagođeni produžetak TV-serijala, odlično tempiranog trenutka. Nakon stotinu osamdeset i sitno epizoda, producenti su se mudro dosjetili kako dodatno zaraditi tjeranjem fanova i mase pratitelja serije u kino. Bit će to zanimljiv test, navika domaće publike, je li spremna svoje junake otpratiti na velikom platnu ili će se strpjeti do DVD verzije.

http://www.youtube.com/embed/IOBEXiNHT00 Radnja likove lovi nekoliko godina nakon kraja prve TV-sezone, ali s istim izazovima. Nakon nestanka sina, Lara je zaređena, nespremna na svjetovni život, Jakov se otisnuo na more, ali stjecajem okolnosti ipak svraća na otok. Ponovni susret je neizbježan... Sniman po dalmatinskim, otočnim lokalitetima, Izgubljeni princ nemalo izvedbom podsjeća na perolaku filmsku turističku razglednicu Posljednju volju redatelja Zorana Sudara i producenta Vicenca Blagaića iz 2001. O nekoj ozbiljnijoj glumi nema zbora, odrađivanje posla je na televizijskoj već viđenoj razini, a publika se prema likovima određuje prema njihovoj facijalnoj ili karakternoj simpatičnosti, a ne zbog nezaboravnih glumačkih performansi.

Svjesni situacije, redatelj Tomislav Rukavina i ekipa koncentrirali su se na rješenje nedorečenog kraja prve TV-sezone i pričanje priče više nego pažljivo bavljenje svim segmentima klasične kinoprodukcije. Scene pod maskama, šekspirijanske dvojbe, obračun na brodu u oluji, sve je to dosta škrto realizirano. Ljepota krajolika pogodovala je finoj kameri i prirodnim scenografijama, dok relativni happy end igra na sigurno pogodujući publici željnoj obiteljske zabave sa što manje gledateljskog angažmana.

5/10