Kad sam prvi put gledao Izvan kontrole (Outbreak, 1995.) i Zarazu (Contagion, 2011.), nisam ni sumnjao da bi za vrijeme mog život mogla izbiti pandemija opasnog virusa, iako sam znao razmišljati o tome kako bi to moglo utjecati na društvo i politiku. I onda se prošle dogodila dogodila pandemija SARS-CoV-2 virusa zbog koje su se stvari počele događati kao iz apokaliptičnog filma. Iznova se pokazalo da filmovi nisu tek puka zabava i da nose u sebi nekakvu vrstu istinosnosti, što se posebice ogleda u znanstveno-fantastičnom žanru koji se temelji u čistoj formi na određenim znanstvenim spoznajama, previđanjima i prirodnim objašnjenjima.
Osim što je promijenila svijet kako smo znali, pandemija je pojačala i zabrinutost zbog klimatskih promjena i globalnog zagrijavanja. Stručnjaci tako sve češće objavljuju apokaliptična upozorenja na katastrofalne toplinske valove, zagrijavanje koje bi moglo dovesti do gubitka biološke raznolikosti, velike štete za zdravlje, nenaseljivih gradova, nestašice hrane, smrtonosnih oluja i drugih ekstremnih vremenskih uvjeta.
Ali, što ako nam prije toga katastrofu donese ono što zapravo omogućava život kakav poznajemo – naše Sunce? Znanstvenici upozoravaju, kako je pisao Wired, da bi ekstremna solarna oluja, odnosno izbacivanje koronalne mase, mogla oštetiti električne mreže, potencijalno uzrokovati dugotrajan nestanak struje, a onda i pokrenuti "internetsku apokalipsu", probleme u globalnim lancima opskrbe i transporta. New Scientist je 2007. godine pisao o istraživanju koje je pokazalo da je najveća sunčeva baklja u posljednjih 500 godina možda uništila Zemljin ozonski omotač u većoj mjeri nego kemikalije koje je napravio čovjek posljednjih desetljeća, ali je učinak bio samo privremen. Kada bi se takva baklja dogodila danas, dodaje se, vjerojatno bi bila još štetnija za ozon te bi diljem svijeta mogla povećati stopu raka kože.
Ozonski omotač poput 'švicarskog sira'
Ta znanstvena ideja dovedena je do ekstrema u postapokaliptičnoj znanstveno-fantastičnoj drami Finch koja se nedavno počela prikazivati na Apple TV+. Zemlja je u filmu postala velikim dijelom nenastanjiva pustopoljina nakon što je solarna baklja spalila ozonski omotač i od njega napravila "švicarski sir". Posljedica toga su ekstremne oluje, temperature do 66 stupnjeva Celzija i opasno ultraljubičasto zračenje koje čovjeka može doslovno spaliti kao da je na roštilju. Priča filma je mikrofokusirana na nadarenog inženjera robotike Fincha Weinberg (Tom Hanks) koji preživljava u novom neprijateljskom i tuđinskom okolišu sa psom Goodyearom, malim robotom pomoćnikom Deweyjem i robotom Jeffom kojeg je obdario umjetnom inteligencijom i sposobnošću empatije u osnovi da bi se brinuo za njegova psa kada njega više ne bude.
Redatelj Fincha je Miguel Sapochnik, prije svega poznat po radu na televizijskim serijama kao što su Igra prijestolja (Game of Thrones) i Pravi detektiv (True Detective). Prije Fincha snimio je jedino znanstveno-fantastični akcijski igrani film Repo man (2010.). Ako mislite da ćete gledati uzbudljivu i napetu znanstveno-fantastičnu akciju mogu vam odmah reći da ćete se razočarati. Finch je prije egzistencijalna drama o prijateljstvu između čovjeka, psa i samosvjesnog stroja u kontekstu neprijateljskog okoliša koji se doima izvanzemaljski. Funkcionira većinu vremena kao film ceste i preživljavanja te bi se u nedostatku napetosti mogao činiti dosadan ako vam ne sjednu sami i likovi i njihovi međusobni odnosi. Posebice ako imate na umu da su oni jedini likovi koji se pojavljuju, izuzev nekoliko ljudskih glumaca tijekom kratkih prisjećanja.
Kako estetikom, uporabom palete boja, tako i pričom i glazbom, dobiva se dojam da je Sapochnik upravljao stvaranjem filma tako da pobudi jedan lakši i svjetliji dojam o vrlo teškoj temi. Kako je sam za sebe rekao u intervju za Games Radar, čini se da je u zadnje vrijeme postao mekušac i da gleda puno više optimističnih filmova. Napravio je stoga film bez previše napetosti i nekog posebnog višeg cilja o jednoj totalno neobičnoj obitelji. Začinjen komičnim elementima i sitaucijama, kao takav može biti prigodan za zajedničku obiteljsku večer. Finch ne pokušava ponuditi još jednog (super)junaka koji će svojom genijalnošću i sposobnošću spasiti svijet. Prizeman je u svojoj namjeri i usmjeren na odnose između inteligentnih bića koja su se bez svoje volje našli u nevolji.
Strah od ljudi
Finch Weinberg nikada nije imao previše povjerenja u druge ljudi. Čak bi se moglo reći da je mizantrop. Nakon što je pukim slučajem preživio katastrofu, postao je još veći samotnjak i povukao se u podzemni laboratorij u St. Louisu u vlasništvu tvrtke gdje je radio. Jedini veći strah od ekstremnih vremenskih uvjeta za njega su susreti s drugim preživjelim ljudima. Zbog toga izlazi van jedino preko dana, i to u zaštitnom odijelu koje ga štiti od radijacije. Život mu je podario Tom Hanks, inače najpoznatiji kao američka dobrica na filmu i u stvarnosti. Stoga nije čudno da je Hanks dosta dobro i uvjerljivo odigrao sumnjičavog, ali u srži moralno dobrog samotnjaka koji umire od, vjerojatno, posljedica radijacije i usred post-apokaliptičnog krajolika voli pjevušiti pjesme poput "American Pie".
Finch je možda samotnjak, ali se ne čini da je usamljen. Zapravo u društvu dvaju robota i psa doima se kao da ima sve što mu je potrebno dok putuje prilagođenim kamperom iz žarišta ekstremne oluje prema San Franciscu. Jeffa je stvorio kreativno spajajući odbačene dijelove, obdario ga umjetnom inteligencijom i znanjem iz skeniranih knjiga. Kako i priliči tek "rođenoj" inteligenciji, Jeff je poput djeteta, zaigran, neozbiljan, naivan i dobrodušan, nešto poput Chappieja (2015.). Američki glumac i glazbenik Caleb Landry Jones podario mu je glas i dušu tako da imate dojam kao da promatrate stvarno samosvjesno biće sposobno za emocije baš jednako kao i čovjek. Putovanje ima funkciju ubrzanog sazrijevanja i odrastanja, tijekom kojega Jeff mora naučiti sve što je potrebno za preživljavanje u svijetu i uspostaviti vezu s Finchevim psom.
Finch ne donosi ništa posebno novo. Više je pomalo čudan spoj već postojećih sličnih znanstveno-fantastičnih filmova s nešto većim odmakom prema drami, nego pokušaj originalnog audiovizualnog promišljanja. Film pokušava balansirati između lake komedije i melankolije, a na kraju može ostaviti u ustima i depresivan, gorak okus melodrame. No, uz sve mane, među kojima se ističu mršav scenarij i neujednačena filmska glazba koja se ponekad čini kao da je izvađena iz nekog crtića, i kao takav posjeduje određen šarm i privlačnost. Doduše, dovoljan možda za jedno gledanje, ali ništa više od toga.
