HAEVNEN Danska, 2010., drama, 113 min. R: Susanne Bier Gl: Mikael Persbrandt, Trine Dyrholm, Ulrich Thomsen, Markus Rygaard, William Johnk Nielsen Ocjena: **Kroz afričku stepu vozi džip na kojemu je zgodan sredovječni plavokosi muškarac, fizički nalik Richardu Bransonu, a za njim trči slatka crna dječurlija i uglas ga veselo pozdravlja. On odnekud vadi nogometnu loptu i u slow motionu je baca među njih... Ne, nije to opis nove reklame za Nike, nego uvodna sekvenca ovogodišnjeg dobitnika Oscara u kategoriji stranog filma, koja već na početku razotkriva svu kičastost strategije s kojom se redateljica Susanne Bier (inače, proistekla iz pokreta Dogma) uhvatila u koštac s motivom nasilja kao nečeg imanentnog ljudskom rodu, bez obzira na boju kože, kontinent i stupanj razvijenosti.

O čemu se radi? U boljem svijetu priča je koja se događa u okviru dviju disfunkcionalnih obitelji koje povezuje prijateljstvo dvojice dječaka, Eliasa koji je izložen neprestanom zlostavljanju u školi i došljaka Christiana.

Eliasovi roditelji žive odvojeno, otac je liječnik u kampu u neimenovanoj afričkoj državi i tek povremeno dolazi doma, no i tada ne boravi u istoj kući kao Elias i njegova majka, koja mu ne može oprostiti nevjeru. Christian je pak novak u školi, koji je s ocem doselio u Dansku nakon majčine smrti. Teško iskustvo majčinog umiranja od raka, kao i moguće pogrešno tumačenje odnosa između majke i oca ostavilo je teške tragove na dječakovoj psihi.

U njemu se pojavljuje agresija kojom isprva pomaže Eliasu da se oslobodi školskog zlostavljača, no nakon toga Christianovo ponašanje postaje psihopatsko, a planovi jako opasni.

A o čemu se zapravo radi? Riječ je onoj vrsti filma koji je inaugurirao Babel, koji pripovijedanjem nekoliko paralelnih priča s različitih meridijana, ali s istim zajedničkim nazivnikom, pokušavaju postati globalne metafore globaliziranog društva.

Iako ne toliko dramaturški razlomljen kao Babel, i ovaj film paralelizmom između događaja koji rađaju nasiljem u mirnom i civiliziranom ambijentu Danske i krvavih obračuna među afričkim plemenima (ovdje imamo posla s tipom koji se kladi nosi li neka trudnica muško ili žensko dijete, a zatim to provjerava parajući im utrobe mačetom), pokušava stvoriti neku višu, važniju i globalniju misao.

Vrijeme je za moralnu poantu Moralna vertikala ovog filma je Anton, onaj isti plavokosi doktor iz džipa s početka teksta, miran, staložen i pravedan lik kojeg ništa ne može izbaciti iz takta. Pa čak niti seljačina koja ga ošamari pred djecom. Štoviše, Anton će u gandijevskom stilu, kako bi dječacima demonstrirao moć nenasilja, otići kod gada kako bi mirno i dostojanstveno popio još poneku šljagu. Začudo, dečki nisu skužili svu veličinu ovog poteza.

Čini se kako je u Antonovom slučaju zapravo riječ o zastrašujućoj taštini skrivenoj iza posvemašnje diskrecije, finoće i moralne izbalansiranosti. A kad vam je vertikala takva, teško je na njoj izgraditi velike ideje, pa se U boljem svijetu brzo raskrinkava kao jeftina melodrama (da baš ne kažem sapunica) loše zamaskirana u globalnu metaforu.

A zašto je dobio Oscara? Za plemenitost. Baš kao i većina oskarovaca, i ovaj je bodove skupio na sličnu foru na koju manekenke dobivaju bodove kad izgovore ono čuveno: "Zalažem se za mir u svijetu".