Legendarni beogradski glazbenici ponovno će zasvirati u Zagrebu, i to ovoga četvrtka u Aquariusu. Zašto se svaki puta iznova vesele zagrebačkoj publici, kada će izdati novi album te koliko su se promijenili od davne 1988. godine, otkrio nam je frontmen Darkwood Duba Dejan Vučetić Vuča.
Evo vas opet u Zagrebu, što pripremate zagrebačkoj publici ovoga četvrtka u Aquariusu? Koncerti u Zagrebu uvijek su nam pričinjavali posebno zadovoljstvo zato što nas je zagrebačka publika još od prvog koncerta u Močvari, prije deset godina, uvijek dobro prihvaćala. Razvili smo poseban odnos s njom. U proteklih godinu dana, tijekom turneje u regiji, prilično smo osvježili koncertni program nekim starijim pjesmama koje dugo nismo izvodili uživo i, naravno, pjesmama s posljednjeg albuma Jedinstvo. Već godinu dana stalni član benda je i Vasil Hadžimanov na klavijaturama, koji se izvrsno uklopio i donio nešto novo zvuku benda.
Posljednji, sedmi album Jedinstvo izdali ste prije dvije godine. Kada možemo očekivati novi album? Album Jedinstvo izašao je prije godinu i pol, i od tada smo konstantno na turneji, ali smo ipak našli vremena za rad na novim pjesmama. Trenutno smo u studiju i završavamo rad na dvjema novim pjesmama. Jedna od njih će kao singl najaviti novi album, koji bi trebalo izaći najesen.
Hoće li na albumu biti nekih suradnji? Ovog puta ćemo imati dosta gostiju. U pitanju su razni beogradski glazbenici s kojima već godinama želimo surađivati, ali se uvijek nekako ispostavljalo da za to nemamo vremena. Planiramo i duet s jednom našom legendarnom pjevačicom, ali... otom potom.
Koje suradnje pamtite kao najdraže? Najdraža nam je suradnja s Vasilom, jer deset godina nakon te suradnje on je sada stalni član benda. Surađivali smo sa stvarno mnogo kolega i sve te suradnje su nama veoma drage. Spomenimo Vlacu iz Neočekivane Sile, koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar, Kojota iz Eyesburna i Kizu Radovića... Najviše volimo surađivati s prijateljima, jer iz druženja, prijateljstva i dobre atmosfere nastaje najbolja glazba.
S kojim biste bendom s hrvatske scene rado zasvirali? Dobri smo prijatelji s Letom 3, često smo i svirali na istim festivalima, tako da pretpostavljam da bismo s njima mogli dobro surađivati.
MTV vas je nominirao za najboljeg izvođača regije, kako ste reagirali na nominacije? Bili smo iznenađeni, nismo to očekivali, jer na MTV-u nismo bili pretjerano zastupljeni. S druge strane, ne vjerujem da bi se išta za nas promijenilo i da smo dobili tu nagradu, jer smo odavno prije svojim koncertnim aktivnostima utabali jasan put.
Koliko ste se promijenili od 1988. godine kada je bend osnovan? Promijenili smo se poprilično. Odrasli smo, sazreli kao ljudi, udebljali se, ali s glazbene strane smo napravili ogroman napredak, jer smo se kao mladi glazbom bavili instinktivno, a s vremenom smo naučili promišljati i kanalizirati to što radimo. Ono što nam je važno je iskrenost, koja je ista kao i prvog dana kada smo se okupili.
Ime benda povezano je sa stripom Zagor, tko je od vas najveći fan Zagora? Kao i u mnogim drugim slučajevima, ime je nastalo kao dječačka šala, jer smo kao mali svi čitali te stripove i bilo nam je zanimljivo identificirati se s tako trash likom koji kostimiran šeta po šumi i ima nejasne odnose s drugim muškarcem i kada ga rane, uvijek ga rane u lijevu ruku, ha, ha, ha...
Zavidna je karijera iza vas, sedam albuma, hrpa odrađenih koncerata, koji album i svirku pamtite kao najbolji i po čemu? Omiljeni album mi je prvi, zato što je nastao i snimljen u rekordnom roku, ali je na objavljivanje čekao pet godina. I dalje postoji samo kao izdanje na kazeti, to je najbolje čuvana tajna Darkwooda.
Koja je tajna vašeg trajanja na sceni? To što smo sve dječje bolesti rock'n'rolla preležali u anonimnosti. Nismo se bavili vlastitom taštinom, nego time kako opstati kao bend. Tek poslije 10 godina postojanja, nakon albuma Elektropionir, naišli smo na razumijevanje šire publike.
Često nastupate u inozemstvu, kako vas tamo publika prihvaća? Dobar pokazatelj uspjeha naših nastupa u inozemstvu je to što su nas, gdje god smo svirali, zvali ponovno. I pored jezične barijere, ljudi u inozemstvu odlično reagiraju na našu glazbu, plešu isto kao što i mi možemo plesati uz, naprimjer, Tinarwen. Ali, opet, nastupi u inozemstvu nam nisu pretjerano značajni, više ih doživljavamo kao turizam.
Više od 20 godina ste na glazbenoj sceni, a od samoga početka prati vas epitet najboljeg underground benda. Primjećujete li da ste uzor nekim novim, mladim bendovima? Primjećujemo, to je lijepo i godi nam, jer smo i mi kao mladi bili inspirirani starijim kolegama sa scene. To je dobro polazište, nitko nije bez korijena, ali je važno biti originalan i naći svoj autentični izraz, koliko je to moguće.
Počinje li život zaista u 30-oj? Kratko i jasno, ne, ha, ha ,ha...
Koju ćete anegdotu pamtiti do kraja života? U pitanju je jedna potpuno filmska scena. Prije desetak godina putovali smo u Zaječar na koncert. Na autocesti smo naletjeli na nekakve prosute daske i pukla nam je guma. Dok je vozač mijenjao gumu, vidjeli smo kako na pedesetak metara iza nas cisterna s naftom gubi kontrolu, prevrće se i ogromnom brzinom klizi prema nama. Iskre su sijevale i letjele 10 metara u vis, mislili smo da je kraj, izgledalo je kao scena iz Terminatora 2. Cisterna se ipak zaustavila na desetak metara od nas, nije eksplodirala i nitko nije stradao.
Jeste li ikada imali neugodnih iskustava s obožavateljima? Ima ljudi koji previše osobno doživljavaju poistovjećivanje s našom glazbom, tako da imaju dojam kao da se poznajemo, pa su pretjerano nekonvencionalni prema nama, ali to je daleko od neugodnosti. Ljudi koji nam prilaze uglavnom su pristojni i bistrooki.
Jeste li imali nemoralnih ili bračnih ponuda? Na svu sreću, mi nismo ta vrsta benda koja eksploatira seksizam, tako da nas takve situacije zaobilaze.
Imate li svoj omiljeni klub u Zagrebu u koji volite izaći? Nažalost, uvijek nam poslije koncerta ostane malo vremena i snage za clubbing. Osim prostora u kojima sviramo, nismo vidjeli noćni život Zagreba, iako bismo voljeli.
Putujete li i danas u kombiju ili poput nekih svjetskih zvijezda tražite avion, posebnu hranu i hotelske sobe? Po regiji putujemo kombijem, koji je postao neizostavan dio naših ličnosti, što se događa u kombiju, ostaje u kombiju, ha, ha, ha.. Po Europi putujemo avionom. Nemamo nikakve posebne prohtjeve kada su hrana i hotel u pitanju, ali postoji određena razina ispod koje ne idemo.