BROJAČ KARATA / Tajanstveni kockar koji na leđima nosi neoprostivu nacionalnu sramotu: Zadire u neugodnu tamnu stranu ljudske psihe...

Brojač karata nije ni približno tipičan film o kockanju. Može se reći da je zapravo sve osim toga, a ponajprije noćna mora koja izvire iz ratnih grijeha potisnutih u američkoj kolektivnoj podsvijesti

8.10.2021.
14:55
Screenshot
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Kada sam vidio da je objavljen novi film titana američke kinematografije, Paula Schradera, i to o temi kockanja koja mi je osobito draga, znatiželja je bila jača od podijeljenih ocjena publike i kritičara. Jednostavno, morao sam ga pogledati. Ne samo zato što sam dobio određeni (pred)osjećaj već na osnovi prvih informacija i filmskog plakata, nego i zato što je Oscar Isaak u ulozi protagonista. Nakon Godine nasilja (A Most Violent Year, 2014.) i Ex Machine (2014.), Isaak mi je prirastao srcu kao poseban, pomalo neobičan glumac, tmurnog i tajanstvenog karaktera s dozom mladog Al Pacina.

Ništa više od toga nisam znao o Brojaču karata (The Card Counter), to su bile baš sve informacije. Niti sam želio saznati. Imao sam sve što je potrebno da se upustim u otključavanje filmske misterije. I, ako želite slično takvo čisto iskustvo, moram li naglasiti da, dovraga, ne čitate dalje ovaj tekst?... Zanimalo me je kamo će me film odvesti, kako ću se osjećati, hoće li nalikovati slikama koje sam zamišljao ili nečemu što sam već gledao. Srećom, pored noćne noir atmosfere, malo toga sam pogodio; Schrader me je odveo na neočevino sanjivo i mračno putovanje kroz život sitnog kockara obilježenog mučnom i zagonetnom prošlošću.

Čovjek u sobi

Brojač karata je još jedna priča o "čovjeku u sobi", muškarcu čija se sterilna persona u jednom trenutku počinje raspadati pod utjecajem sjećanja na čudovišnu nekadašnju osobnost okaljanu nemoralnim djelovanjima, vodeći prema konačnom otkupljenju kroz katarzično nasilje. Iako dijele opsjednutost vanjskom čistoćom i redom, za razliku od društveno neusklađenog Travisa Bickla sa svojim shizotipnim poremećajem ličnosti u Shraderovu genijalnom scenariju za Taksista (Taxi Driver, 1976.), brojač karata William Tell se ni ne pokušava integrirati se u svakodnevni, "normalni", život. Po izasku iz zatvora odlučio se na hod u krug po društvenim maginama, živeći u nekakvoj vrsti limba. Uronio je cijelim svojim bićem unutar eskapističkog svijeta kockarnica, blackjacka i pokera, a ono malo slobodnog vremena što mu ostane provodi zapisujući misli i sjećanja u dnevnik.

Schrader se prisjetio u intervjuu prije tri godine kako je uopće došao na ideju da piše i snima priče o "čovjeku u sobi". Bio je student na Sveučilištu u Kaliforniji i, promatrajući kolege s kojima je živio dok su snimali film o bajkerima, razmišljao je o tome da bi radije želio postati filmski kritičar nego redatelj. "Kada sam recenzirao filmove za The L.A. Free Press pogledao sam Džepara [Pickpocket, 1959.] Roberta Bressona. Radi se o tipu koji sjedi u sobi i piše dnevnik, pa izađe van i počini sitna kriminalna djela, a zatim se vrati u svoju sobu i još piše. Pomislio sam: 'Mogao bih snimiti takav film.' Ne želim snimiti bajkerski film, ali mogu snimiti film o tom tipu koji sjedi u svojoj sobi i piše dnevnik", objasnio je Schrader ideju koja će ga definirati kao filmaša.

Tko je William Tell?

Odgovor na to pitanje redatelj daje strpljivo i postupno, otkrivajući dovoljno tragova da nas ne bi frustrirao i inteligentno skrivajući ostatak misterija da bi zadržao znatiželju. Tell je, kako i sam kaže, bio tipično američko dijete odraslo u duhu slobode. "Nikad se nisam zamišljao kao netko kome odgovara život u zatvoru. Kao dječak bojao sam se zatvorenih prostora. Bojao sam se dizala. Kada sam bio dovoljno star, samo sam želio ući u auto, spustiti prozore i voziti, voziti... voziti kamo god bi me oči odvele. Bio sam američko dijete. Ograničavanje bilo koje vrste bilo je za mene zastrašujuće", kaže Tell na samom počeku.

Međutim, splet okolnosti ga je doveo upravo u mjesto od kojeg je zazirao - zatvor. Tamo je naučio brojiti karte i shvatio da ipak posjeduje jako dobru sposobnost prilagodbe, pa čak i da mu odgovaraju rigidni red, rutina te predvidljivost rasporeda i okruženja. Jasno je da je u pitanju određeno psihološko zadovoljstvo nakon proživljenog kaosa, pa i uživanje u strogoj definiranosti života lišenog istinske odgovornosti.

U potrazi za psihološkom utjehom i mirom, Tella je zatvor transformirao u priučenog stoičkog filozofa duševne neuznemirenosti. Dok je bio iza rešetaka čitao je Meditacije, svojevrsni osobni dnevnik za samopomoć Razgovori sa samim sobom, poznatog stoika i posljednjeg "dobrog" rimskog cara Marka Aurelija. Dok čitajući Aurelija vježba vlastitu dušu da bi živjela sretnim životom u skladu s prirodom i vrlinama te neuzdrmanih emocija, poput njega piše vlastiti dnevnik kako bi na taj način promijenio djelovanja i život. Zbog vrline umjerenosti kocka na sigurno, odnosno neprimjetno i za male uloge, iako se čini da posjeduje sve što treba da bi osvojio bogatstvo. Gomila novca i slava, kao izvanjska dobra koja su izvan subjektivne kontrole u odnosu na unutarnja mentalna stanja i procese, Tella ne zanimaju. Kako kaže, zapravo i ne igra radi novca, nego da bi mu brže prošlo vrijeme.

Kaos Abu Ghraiba

Ali, kakav je to Tell proživio kaos da je morao potražiti utjehu u stoičkoj filozofiji? Ukratko, bili su to nehumani užasi mučenja i zlostavljanja zatvorenika u zloglasnom zatvoru Abu Ghraibu, koje su počinili američki vojnici i članovi CIA-e tijekom prvih faza rata u Iraku, a koji je kulminirao objavom kompromitirajućih fotografija nasilja 2004. godine. Međutim, Tell nije bio taj kojega su mučili, nego je on kao vojnik propao u pakao brutalnih mučenja zatvorenika, zbog čega je na kraju i osuđen. "Postoji i moralni uteg koji čovjek može steći. To je uteg koji su stvorila njegova prošla djelovanja. To je uteg koji se nikada ne može ukloniti", kaže Tell.

Dakle, ako na početku mislite da ćete gledati klasičan film o kockanju u Scorseseovu stilu, gadno ćete se prevariti. Poker i kockanje su ovdje samo metafora ili dekor, ambijent za pripovijedanje puno ozbiljnije priče. I to je upravo ono što je redatelj i želio. Uljuljati vas da pomislite kako znate što gledate, a onda vas iznenada šokirati distorziranim sjećanjima na zlo, razbiti očekivanja i pripremiti na pravu ljudsku dramu s visokim ulozima. Film je poput užasavajuće noćne more koja izvire iz ratnih grijeha potisnutih u američkoj kolektivnoj podsvijesti i izraz ogorčenja zbog nedostatka odgovornosti za počinjena djela.

Tell je odgulio kaznu, ali iskupljenje za svoje neoprostive i sramotne zločine nije pronašao. Poput otuđenog antijunaka lako i neprimjetno prolazi kroz podzemlje društva, sve dok spletom okolnosti ne naiđe na Cirka, mladog sina kolege vojnika koji je također sudjelovao u zlostavljanjima u Abu Ghraibu. Kao što je Aurelije vjerovao da je pogrešna prosudba izvor patnje te da su sva pripisivanja dobra i zla zapravo posljedica ljudskih prosudbi, tako je i Cirk pod utjecajem emocija i prosudbe događaja iz vlastitog iskustva, iracionalno odlučio uzeti pravdu u svoje ruke. Tell u Cirku pronalazi priliku za istinskim iskupljenjem i odlučuje riskirati kladeći se na njega.

Oku skriveno nasilje

Schraderov film je dosta spor, što posebice može smetati gledatelje naviknute na brzo pripovijedanje i filmove fokusirane na priču. Brojač karata ima svoj ritam kojemu je potrebno prilagoditi se kako se vrijeme ne bi shvaćalo kao modalitet dosade. Schrader se ne boji dugih kadrova, ostaviti likove izvan kadra i dopustit im da se vrate nazad u kadar bez premještanja perspektive. Nije mu problem ni scenu ostaviti nezaključenu, bez odgovora, u zraku, pa je onda dovršiti kasnije.

A, ono što je najbolje, u odnosu na scene mučenja u distorziranim snovima ili sjećanjima, film ili preskače nasilje, otkrivajući indirektno njegove posljedice, ili ga nagovještava samo zvukovima, kao u zadnjem činu. Eksplicitno nasilje, onda kada ga očekujemo, skriveno je od gledateljevih očiju, kao u snovima kada naš unutarnji cenzor ne propušta van slike koje bi bile previše traumatične čak i u tom mentalnom stanju.

U gomili predvidljivih filmova rađenih na isti način, prema istim kalupima, Brojač karata se izdvaja kao posebno i vrlo mračno iskustvo. Tome definitivno pridonosi i mračan zvučni dizajn, izvrstan depresivni alternativni rock i atmosferični synthwave Roberta Levona, podsjećajući ponekad, pomalo, nadrealnom i sanjivom atmosferom na Vožnju (Drive, 2011.), gdje je Isaak igrao malu, sporednu ulogu.

Drago mi je da je od tada potvrdio da je sposoban kao glavni junak na leđima iznijeti cijeli film, pa i da je izrastao u jednog od trenutno najzanimljivijh američkih glumaca. I doista, Isaak je sjajan u ulozi utrnulog, drvenog, usamljenog i hladnokrvnog kockara traumatične prošlosti. Da nije loše i nekalibrirane izvedbe Tiffany Haddish, koja iz scene u scenu ima problem s probojima naočigled nevjerljive glume, to je možda mogla biti i uloga po kojoj bismo ga pamtili.

Brojač karata je još jedan film koji neće svakom biti po volji, a vjerojatno ni većini. Čak i da je bolje izveden u smislu scenarija ili glume, ne bi se svidio širokim masama jer je jednostavno takav film. Više indie, više umjetnički. Uz to, zadire u neugodnu tamnu stranu ljudske psihe i pritom se ne dodvorava nikome. Ali je, usprkos tome, lijep, iako ni blizu savršenstva.

Možda će te zanimati

Telegram

Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču
Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču

Izdvojeno

Izdvojeno

Regionalni portali