Brazilski slobodnorepi šišmiš (Tadarida brasiliensis) teži tek oko 11 grama i ne djeluje kao najbrža životinja na svijetu. Unatoč tome, ovaj sisavac sićišnih krila s pravom je ponio laskavu titulu, piše Science Daily.

Zajedno s kolegama iz SAD-a, znanstvenici s Instituta Max Planck za ornitologiju utvrdili su da im postizanje takvih brzina omogućuje aerodinamični oblik njihovog tijela i krila duža od prosjeka u odnosu na druge vrste šišmiša.

Ptice su još uvijek jedan od glavih modela za zrakoplovne inženjere i dalje su nedostižne kada je riječ o karakteristikama leta. I dok se ptice mogu vinuti u zrak na relativno malim brzinama, čak i najmoderniji avioni moraju postići brzinu od oko 300 km na sat da bi se mogli odvojiti od zemlje.

Glavni čimbenici koji odnose prevagu na stranu životinja su aerodinamični oblik tijela nalik metku i njihova mala težina, zbog posebne građe kostiju.

Uža krila – brži let

Štoviše, otkriveno je da uska krila kakva imaju brzi letači omogućuju veći uzgon u odnosu na uloženu aerodinamičnu silu.

Čiope, kao što je obična čiopa (Apus Apus), koja može dostići brzinu od 110 kilometara na sat, smatrale su se najbržim pticama u horizontalnom letu. S druge strane, sivi sokol u poniranju može doseći brzine do vrtoglavih 300 kilometara na sat.

Za razliku od njih, šišmiši zbog strukture krila stvaraju veći otpor zraka i općenito ih se smatra sporim letačima.

Životinje s dugim i uskim krilima obično lete brže od onih s kraćima i širima. Zbog toga su znanstvenici za proučavanje odabrali brazilske slobodnorepe šišmiše.

No, čak su i sami stručnjaci bili iznenađeni rezultatima.

Rekord u horizontalnom letu

"U početku, teško smo mogli vjerovati našim podacima, ali oni su bili u točni: s vremena na vrijeme, ženke šišmiša, koje teže između 11 i 12 grama, lete brzinom od preko 160 kilometara na sat – što je novi rekord za horizontalnom letu", kaže Kamran Safi iz Instituta Max Planck za ornitologiju.

Podaci o brzinama leta šišmiša prikupljeni su pomoću radio odašiljača, koji teži samo pola grama i zalijepljen je za leđa šišmiša s kojih je otpao nakon dva do pet dana.

Njegov redoviti zvučni signal lociran je pomoću mobilnog prijemnika instaliranog na malom avionu.

"Pilotu nije bilo lako slijediti brzoleteće životinje kako bismo ih mogli točno locirati i kontinuirano mjeriti njihovu putanju", objašnjava Dina Dechmann.

Znanstvenici su također u obzir uzeli i podatake koje je zabilježila najbliža meteorološka stanica, koja je pratila uvjete vjetra u vrijeme istraživanih letova.

"Vanjski faktori kao što su krajolik i vjetar u leđa ne mogu objasniti ove rezultate, jer oni nisu imali utjecaja na maksimalne brzine", kaže Dechmann.