Znanstveni eksperiment: Rigotinu nanosio na otvorenu ranu, gurao u oko, jeo je i pio

Znanstvenici, uglavnom, vole svoj posao. Neki od njih spremni su napraviti sve za dobar eksperiment, za dokaz neke teze, za neko novo otkriće.

16.4.2014.
21:39
VOYO logo

Boli li vješanje?

Nicola Minovicia, znanstvenika iz Rumunjske, zanimalo je koliko je bolna smrt vješanjem. Promatrao je oko dvije stotine vješanja, ali sva su završila smrću subjekta promatranja, tako da nikako nije mogao doći do podataka iz prve ruke. A onda mu je sinulo - zašto se ne bi, on sam, probao objesiti. Tijekom dva tjedna Minovici i njegovi suradnici međusobno su se vješali u kontoliranim uvjetima. Rezultat - vješanje boli i to jako, nitko nije izdržao duže od nekoliko sekundi.

Stubbins Ffirth, čovjek koji je volio rigotine

Stubbins Ffirth je bio doktor početkom devetnaestog stoljeća. Radio je u Pennsylvaniji, jednoj od saveznih država u SAD-u, koju je pogodila epidemija žute groznice. Ffirth je primjetio da epidemija izbija ljeti, a miruje zimi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Iz tih činjenica zaključio je da je bolest nije zarazna, jer da je zarazna bila bi aktivna cijelu godinu. Da bi to dokazao skupio je slinu, znoj, mokraću, krv i ostatke koje su pacijenti zaraženi groznicom povraćali.

Sve je to pomiješao i pokušao se zaraziti bolešću tako da je smjesu nanosio na otvorenu ranu, gurao u oko, jeo je i pio. I nije se zarazio, misleći da time dokazuje svoju tezu. Kasnije je otkriveno da pacijenti čije je životne sokove degustirao nisu zarazni jer je bolest već bila u fazi u kojoj pacijenti nisu više nisu opasni po okolinu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Također je otkriveno da bolest prenose komarci i da se zato pojavljuje ljeti, a ne zimi.

Bakterije koje proždiru želudac nisu voćni sok

Robin Warren i Barry Marshall surađivali su osamdesetih godina prošlog stoljeća, na istraživanju bakterije H. pylori, za koju su tvrdili da izaziva rak želuca. Ta ideja nije bila popularna u to vrijeme jer se smatralo da želučana kiselina ubija sve bakterije.

Da bi dokazali suprotno Barry Marshall je uzgojio kulturu bakterija i odlučio je isprobati misleći da će eventualne posljedice osjetiti tek za par godina.

U manje od tjedan dana počeo je osjećati mučninu, zadah iz usta, a razvila se i upala. Morao se liječiti jakim antibioticima. O svemu su objavili istaživanje, a 2005. godine osvojili su i Nobelovu nagradu za medicinu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ravno u srce

Werner Forßmann, doktor koji je radio tridesetih godina prošlog stoljeća, vjerovao je da se kateter može staviti direktno u srce i tako ubrizgati potrebne lijekove u njega. Odlučio je to isprobati na samome sebi, a usprkos zabrani šefa nagovorio je medicinsku sestru da mu asistira. Štoviše, ona je predložila da isproba zahvat na njoj.

Kad je legla na operacijski stol kako bi započeo postupak, Werner se pravio da joj daje anesteziju, a zapravo je počeo stavljati kateter u svoje tijelo. Utaknuo ga je kod lakta i kroz žile progurao do srca. Sestra je u jednom trenutku shvatila šta se dešava te mu je pružila pomoć.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zajedno su otišli do rendgena kako bi potvrdili da je kateter na pravom mjestu. Opasni eksperiment isplatio se 1956. godine kad je Forßmann dobio Nobelovu nagradu za medicinu.

Epohalni zaključak

Allan Walker Blair dozovolio je 1933. godine da ga ugrize pauk crna udovica kako bi proučio efekt ugriza na ljudsko tijelo.

Prvo je imao problema s disanjem, zatim mu je pao tlak, počeo se znojiti i na kraju je pao u nesvijest. Jedva je preživo. Trebalo je nekoliko tjedana da se oporavi, a u svojoj studiji je epohalno je zaključio da je ugriz crne udovice "jako opasan za ljude."

Izdržati neizdrživo

Kad je Chuck Yeager, 1947. godine probio zvučni zid nitko nije znao što bi se desilo da se pri toj brzini morao katapultirati iz aviona zbog kvara.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vjerovalo se da bi bi zbog snažne G-sile koja bi bila 18 puta veća od normalne, trenutno umro. Vojni kirurg John Paul Stapp odlučio je to provjeriti na svojoj koži.

Vojska je izgradila specijalno vozilo koje ga je trebalo ubrzati, a onda naglo zaustaviti u bazenu s vodom. Brzina se kroz pokuse postupno ubrzava. Počeli su s brzinom od 145 km/h, a završili na 1017 km/h. Pri toj brzini Stapp je pretrpio niz ozljeda, uključujući slomljena rebra, nagnječenja, slomljene kosti, a i izgubio je vid na nekoliko dana jer su mu oči skoro ispale iz duplji. Maksimalno opterećenje koje je podnio bilo je 42G, što je otprilije jednako kao kad bi slon od 3 tone sjeo na njega.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Sjene prošlosti
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo