"U Hrvatsku sam se vratila prije dvije godine s doktoratom sveučilištaMassachusetts Institute of Technology (MIT), na kojem sam se školovala pet godina. Vratila sam se uglavnom iz privatnih razloga, ali i zbog onoga što smatram da je vrlo važno, a što je spominjao i profesor Đikić - kako bih pridonijela stvaranju kritične mase.
Puno skeptičnih komentara
Osim toga smatram da je Fakultet strojarstva i brodogradnje na kojem trenutačno radim zaista jedan od najkvalitetnijih u Hrvatskoj. Iako većina kolega ovu moju odluku shvaća i cijeni, nigdje nisam naišla na toliko skeptičnih komentara kao u Hrvatskoj gdje, nažalost, čujem mišljenja kao što su: “Da je imala prilike uspjeti vani, sigurno se ne bi vratila”. Moram priznati da se na takve ljude čak i ne ljutim jer shvaćam da iz njih govori veliko neznanje. Svi oni s međunarodnim iskustvom znaju koliko je vrata otvoreno nakon doktorata na najboljim svjetskim sveučilištima, pa samim time još više cijene moju odluku o povratku.
Kao povratnica iz vrlo kompetitivnog sustava cijenim neke od prednosti sustava manje opsjednutog rezultatima. Kriteriji napredovanja na najboljim američkim sveučilištima nevjerojatno su visoki u usporedbi s Hrvatskom, a usudila bih se reći i većinom Europe. Iako bi visoki kriteriji trebali rezultirati filtriranjem onih najboljih, nažalost, u praksi je rezultat često inflacija znanstvenih članaka te pad kvalitete nastave i mentorskog rada. Danas, kada i najbolja sveučilišta počinju uviđati pogreške takvog pristupa, žao mi je vidjeti da pojedinci u Hrvatskoj forsiraju broj članaka kao najvažniji kriterij kvalitete. Također imamo kvalitetno preddiplomsko i diplomsko školovanje, barem na tehničkim fakultetima s kojima imam više iskustva. Uz to što je kvalitetno, školovanje je za studente besplatno. Vrlo je nezgodan položaj mlade osobe koja nakon završenog studija u SAD-u duguje stotine tisuća dolara kredita.
Što nedostaje hrvatskoj akademskoj zajednici?
Istaknula bih tri segmenta koja, prema mom mišljenju, najviše nedostaju ako govorimo o hrvatskoj akademskoj zajednici, ali primjenjivo i mnogo šire.
Negativna selekcija traje već dugo i posljedice su vrlo vidljive. Često se susrećem sa situacijom da slušamo mišljenja ljudi koji u normalnom sustavu nikad ne bi bili niti pozvani za stol. Pretpostavljam da su dovoljno glasno vikali da su stručnjaci, pa im je netko nakon nekog vremena povjerovao. Jer kad kriterija nema, onda je sve dobro.
Nadalje, pod krinkom kriterija kao što su godine provedene na određenoj poziciji, norma-sati, linije napredovanja i slično, često se izabiru ljudi po inerciji, a ne istinskoj vrlini. S druge strane poznajem vrhunske mlade znanstvenike koji su doktorirali na najboljim svjetskim sveučilištima i koji bi se vratili da im se ponudi adekvatna pozicija. Međutim, takve stvari se ne događaju, a sve pod motom “svi smo mi isti i svi trebamo čekati u istom redu”.
O ovome govorim iz osobnog iskustva jer niti dvije i pol godine od mog doktorata na najboljem tehničkom sveučilištu na svijetu te povratka, za mene se “ne može” pronaći docentsko mjesto, a što kod mojih američkih profesora i kolega izaziva zgražanje.
Kako se najbrže selektiraju i jačaju najbolji
Hrabrost je studentima dati zadatke koje ni sam ne znaš riješiti. S takvim sam se pristupom prvi put susrela na MIT-u i shvatila da se njime najbrže stvaraju intelektualci, selektiraju najbolji i jačaju oni koji su sposobni stvoriti nove vrijednosti. Nadalje, hrabrost je preuzeti inicijativu, unatoč strahu od neuspjeha. Imamo kulturu u kojoj netko samo čeka vaš neuspjeh kako bi prikrio vlastitu nesposobnost. U SAD-u se sustavno uči da treba što brže i što češće pasti, kako bi nakon toga uspjeli u idućem projektu. Takav pristup mi je omogućio da se oslobodim nekih vlastitih mentalnih granica i prihvatim neuspjeh kao neizbježan dio uspjeha. Napokon, hrabrost je vikati da sustav ne funkcionira i da je car gol, unatoč tome što se one koji to čine uglavnom proglašava naivcima i glupanima.
Ono čega nam, prema svom mišljenju, najviše nedostaje je ststrast, inspiracija, ideja veća od naših malih, osobnih interesa. Iako u Hrvatskoj susrećem vrhunske studente i znanstvenike, mnoge od njih sustav je uspavao i napravio ciničnima. Vrlo je malo onih koji imaju želju za borbom i mijenjanjem svoje sredine, što dovodi do okruženja koje djeluje sivo i ustajalo.
Svježe ideje i borbenost ispred iskustva
Nadalje, ono što je karakteristično za Hrvatsku, a rekla bih i za velik dioeuropske akademske zajednice, jest velika hijerarhija. Iskustvo je neprocjenjivo i svakako vrlo korisno u bilo kojem sustavu. Međutim, u današnjem svijetu, koji je vrlo dinamičan i nesiguran, važnije je imati svježe ideje, borbenost te moć transformacije, a to dolazi od mladih, onih koji imaju veliku energiju i želju za dokazivanjem. Dok je u SAD-u to već davno prepoznato, vrsne mlade ljude u našoj se sredini strašno sputava. Posebno mi smeta što se godine staža uzimaju kao referenca iskustva, pa se tako pod krinkom iskustva i mudrosti često prikrivaju inercija i nedostatak ideja.
Kao zaključak, slažem se s profesorom Đikićem da mladi samoinicijativno trebaju naći ono što ih inspirira i potiče da budu najbolja verzija sebe. Smatram kako svaki mladi čovjek, koji želi i ima prigodu, treba steći iskustvo i izvan svoje zemlje, upoznati druge kulture, upoznati sebe. A na nama koji smo to već iskusili je odgovornost da pokušamo stvoriti kritičnu masu koja je sposobna privući te talentirane ljude da se vrate kući."
Tekst je objavljen u prosinačkom broju studentskih novina Global koje možete pratiti i ovdje.
