Ovo područje, oko stotinu puta udaljenije od Sunca nego Zemlja, je mjesto gdje atomi vodika iz međuzvjezdanog prostora susreću čestice s nabojem s našeg Sunca, koje se šire u mjehuriću pod nazivom heliosfera, piše IFLScience.
Zid je otkriven još prije 30 godina
Na mjestu gdje ove dvije vrste čestica dolaze u kontakt, zvanom heliopauza, smatra se da dolazi do gomilanja vodika iz međuzvjezdanog prostora. To stvara neku vrstu 'zida' koji raštrka nadolazeću ultraljubičastu svjetlost.
Prije tridesetak godina NASA-ine svemirske letjelice Voyager 1 i Voyager 2 prve su detektirale taj zid, a sada je New Horizons pronašao nove dokaze za njega.
"Vidimo da postoji prag između solarnog susjedstva i ostatka galaktike", rekao je dr. Leslie Young sa Southwest Research Institutea u Koloradu, jedan od suautora istraživanja.
New Horizons identificirao je zid koristeći ultraljubičasti spektrometar Alice, kojim je vršio mjerenja od 2007. do 2017. godine. Njime je otkriven ultraljubičasti sjaj znan kao linija Lyman-alfa, koja nastaje kada solarne čestice udare atome vodika.
Ovaj ultraljubičasti sjaj možemo vidjeti širom Solarnog sustava. Ali na heliopauzi izgleda postoji i dodatan izvor kojeg stvara zid sačinjen od vodika, koji stvara jači sjaj. Iza zida ima više ultraljubičaste svjetlosti nego ispred, što znači da ju zid raštrka na veću površinu.
"Ovaj daleki izvor mogao bi biti znak vodikovog zida, koji se formira tamo gdje međuvjezdani vjetar susreće solarni vjetar", napisali su znanstvenici u svome radu.
Nastavak promatranja
Ovo još nije definitivna teorija, i moguće je da neki drugi izvor ultraljubičaste svjetlosti u našoj galaktici uzrokuje pozadinski sjaj. Kako bi bili sigurni, New Horizons će nastaviti promatrati zid dva puta godišnje.
U jednom će trenutku New Horizons i prijeći zid, ako uopće postoji, te će količina ultraljubičaste svetlosti koju detektira smanjiti. To će ponuditi neke dodatne dokaze da je zid stvarno tamo.
Voyager 1 i 2 su oba već prošli zid, tako da više ne mogu vršiti motrenja. Ali New Horizons je samo 42 puta udaljeniji od Sunca nego Zemlja, što je udaljenost za koju mu je trebalo 12 godina, a sada kreće prema istraživanju nove mete pod nazivom Ultima Thule nakon što je 2015 proletio pored Plutona.
Ako se procjene pokažu točnima, do kraja misije, što bi trebalo biti za nekih 10 do 15 godina, taman bi trebao stići do zida. Tada bismo mogli saznati postoji li stvarno ili ne.
