Dana 30. lipnja 1908. eksplozija je protresla izoliranu šumu u Sibiru, u blizinu rijeke Podkamenaja Tunguska, piše BBC.
Vjeruje se kako je vatrena lopta bila veličine 50 do 100 metara. Uništila je oko 2.000 četvornih kilometara tajge, sravnivši sa zemljom oko 80 milijuna drveća. Zemlja se tresla, a prozori pucali u najbližem gradu udaljenom preko 60 kilometara. Lokalni su stanovnici čak i osjetili toplinu eksplozije, a neke je udar srušio na pod.
Srećom, područje na kojem se ogromna eksplozija dogodila rijetko je nastanjeno. Nije bilo službenih izvješća o ljudskim žrtvama, iako je navodno jedan lokalni pastir poginuo kada ga je udar bacio o drvo. A stotine jelena pretvoreno je u potpuno spaljene lešine. Jedan je svjedok naveo kako je "nebo bilo rascijepljeno na dva dijela, a visoko iznad šume cijeli je sjeverni dio neba izgledao kao prekriven vatrom..."
Ova 'Tunguska eksplozija' ostala je najjača svoje vrste zabilježena u povijesti, te je proizvela najmanje 185 puta više energije od atomske bombe bačene na Hirošimu. Seizmička trešnja osjetila se sve do Ujedinjenog Kraljevstva.
Misterija iz svemira
No opet, i preko stotinu godina kasnije znanstvenici se još uvijek pitaju što se točno dogodilo tog sudbonosnog dana. Mnogi su uvjereni kako se radilo o asteroidu ili kometu. No pronađeno je jako malo tragova velikog vanzemaljskog objekta, što je dalo mjesta i nešto nevjerojatnijim objašnjenima eksplozije. Područje Tunguske u Sibiru izolirano je mjesto, s dramatičnim klimatskim uvjetima. Ima duge i hladne zime i kratka ljeta, kada se tlo pretvara u blatnjavu močvaru. Zbog toga je pristup izrazito težak.
Nakon što se dogodila eksplozija, nitko nije odmah otišao istraživati. Dijelomični razlog tome je činjenica da su ruske vlasti imale veće probleme od znanstvene znatiželje, kaže Natalia Artemieva iz Planetarnog znanstvenog instituta u Tusconu, Arizona. U zemlji su rasli politički nemiri, Prvi svjetski rat i revolucije koje su ga slijedile bili su udaljeni samo par godina. "Bilo je samo par objava u lokalnim novinama, u St. Petersburgu i Moskvi nije ni spomenuto", navodi Artemieva.
Meteor, zatim komet, pa opet meteor
Tek par desetljeća kasnije, 1927., ruski tim znanstvenika pod vodstvom Leonida Kulika otputovao je u to područje. Sam Kulik slučajno je čuo opis događaja šest godina ranije te je uspio uvjeriti ruske vlasti kako bi se isplatilo otputovati. Kada je stigao u Tungusku šteta je još uvijek bila očita, premda je prošlo više 20 godina.
Kulik je pronašao veliko područje sravnjenog drveća, koje se pružalo oko 50km u širinu u neobićnom leptirastom obliku. Njegova je teorija vila da je meteor eksplodirao u atmosferi. No zbunjivalo ga je nepostojanje udarnog kratera, ili bilo kakvih drugih ostataka meteora. Kako bi to objasnio, naveo je kako je močvarno tlo premekano kako bi očuvalo tragove udara, te da su ostaci sigurno duboko pod zemljom. No Kulik se ipak nadao da će otkriti barem neke ostatke, kao što je napisao u zaključcima iz 1398. "Trebali bismo pronaći, na dubini od manje od 25 metara, zgnječenu masu feronikla, čiji bi individualni komadi trebali težiti jednu ili dvije stotine tona."
Sovjetski su znanstvenici kasnije govorili da je to bio komet, a ne meteor. Kometi se većinom sastoje od leda, a ne stijena kao u slučaju meteora, tako da bi nedostatak svemirskog kamenja u ovome slučaju imao više smisla. Led bi počeo isparavati čim bi ušao u zemljinu atmosferu te nastavio sve do udara u tlo.
A zatim je ekspedicija iz 1958. otkrila sitne ostatke silikata i magnetita u tlu. Daljnje su analize pokazale visoke postotke nikla, što je poznata karakteristika meteoritske stijene. Meteorsko je objašnjenje ipak djelovalo točno, te je K. Florenski, autor izvješća iz 1963. bio spreman napokon stati na kraj raznim fantastičnim teorijama, "Iako sam svjestan prednosti senzacionalističkog publiciteta u privlačenju pažnje javnosti problemu, trebalo bi se naglasiti kako se nezdravi interes potican iskrivljenim činjenicama i dezinformacijama nikada ne bi trebao koristiti kao osnova napretka znanstvenog znanja."
Alternativne teorije
No to nije bio kraj rasprave. Kako je točan uzrok eksplozije bio nejasan, uskoro su se počele pojavljivati neobične alternativne teorije. Neki su predlagali da je eksplozija u Tunguski bila posljedica sudara materije i antimaterije. U tome slučaju dolazi do obostranog anhiliranja čestica što emitira intenzivan izboj energije. Drugi su pak tvrdili kako se radilo o nuklearnoj eksploziji. A još neobičniji prijedlog bio je da se svemirski brod srušio dok je pokušavao doći do zaliha svježe vode u Bajkalskom jezeru. No niti jedna od ovih teorija nije dokazana.
No to nije spriječilo druge da smišljaju još maštovitije ideje. Tako je 1973. u časopisu Nature objavljen rad u kojem se tvrdilo kako je uzrok eksplozije crna rupa koja se sudarila sa Zemljom. No drugi znanstvenici su brzo odbacili tu tvrdnju.
Artemieva kaže kako su ovakve ideje samo nusproizvod ljudske psihologije. "Ljudi koji vole tajne i 'teorije' obično ne slušaju znanstvenike", taže. Ogromna eksplozija, plus nepostojanje tragova, idealna je situacija za takve spekulacije.
Mikroskopski tragovi iz treseta
Godine 2013. tim znanstvenika pod vodstvom Viktora Kvasnjcja iz Nacionalne akademije znanosti u Ukrajini analizirao je mikroskopske uzorke stijena prikupljenih s mjesta eksplozije 1978. Stijene su bile meteoritskog porijekla. Ključno je bilo to što su analizirani komadići izvađeni iz sloja treseta iz 1908. godine. Ti su ostaci sadržavali tragove ugljikovog minerala po imenu lonsdaleit, čija je kristalna struktura gotovo poput dijamantne. Poznato je da se ovaj mineral formira kada struktura koja u sebi sadrži grafit, kao što je meteor, udari u Zemlju.
"Naša studija uzoraka iz Tunguske, kao i istraživanja brojnih drugih autora, otkriva meteoritsko porijeklo eksplozije u Tunguski", kaže Kvasnjcja. "Smatramo da se tamo nije dogodilo ništa paranormalno." Kaže kako je glavni problem to što su znanstvenici trošili previše vremena na potragu za velikim komadima stijena. "No nužno je bilo tražiti jako malene čestice", poput onih koje je njegov tim proučavao.
No ni ovo nije definitivan zaključak. Često dolazi do kiša meteora te bi mnogi manji mogli neprimjetno ostaviti svoje tragove po površini Zemlje, te bi uzorci meteoritskog porijekla mogli potjecati od njih. A neki su znanstvenici uz to i izrazili sumnju da prikupljeni treset stvarno potječe iz 1908. godine. Čak i Artemijeva kaže kako bi trebala u potpunosti promijeniti svoje modele kako bi razumjela potpuni nestanak meteorita u Tunguski.
No, u skladu s ranim observacijama Leonida Kulika, danas ipak vlada široki konsenzus da je eksploziju u Tunguski izazvalo veliko svemirsko tijelo, poput meteora ili kometa, koje se sudarilo sa Zemljinom atmosferom.
Eksplozija u atmosferi
Većina asteroida ima dosta stabilnu orbitu, a mnogi se nalaze u asteroidnom pojasu između Marsa i Jupitera. No "razne gravitacijske interakcije mogu prouzročiti dramatičnu izmjenu njihovih orbita", kaže Gareth Collins s londonskog Emperial Collegea. Povremeno ta stjenovita tijela mogu presjeći zemljinu orbitu što ih dovodi do sudara s nama. U trenu kada uđe u atmosferu i počne se raspadati, počinje se nazivati meteorom.
Ono što je učinilo događaj u Tunguskoj toliko dramatičnim je da se radilo o jako rijetkom slučaju tzv. 'megatonskog' događaja, jer je oslobođena energija snage nekih 10-15 megatona TNT-a, iako su predložene i veće procjene. Zbog toga je i tako teško shvatiti Tungusku. Radi se o jedinom događaju te vrste koji se dogodio u nedavnoj povijesti. "To znatno ograničava naše razumijevanje", rekao je Collins.
Artemieva sada kaže kako se jasno mogu odrediti stadiji događaja. Prvo, svemirsko je tijelo ušlo u našu atmosferu brzinom od oko 15 do 30 kilometara po sekundi. Srećom, naša nas atmosfera dobro štiti. "Razbiti će u komadiće stijenu nešto manju od nogometnog terena", objašnjava NASA-in znanstvenik Bill Cooke, voditelj NASA-inog Ureda za meteorski okoliš. "Većina ljudi misli kako meteor dojuri iz svemira te ostavi ogroman krater, a u njemu je velika stijena koja se još dimi. no istina je suprotna."
Atmosfera najčešće razbija stijene nekoliko kilometara iznad površine Zemlje, čime nastane pljusak manjih komada kamenja koji se do trena kada udare o zemlju već potpuno ohlade. U slučaju Tunguske meteor je sigurno bio jako lomljiv, ili je eksplozija bila toliko intenzivna, da je uništio sve svoje ostatke 8 do 10km iznad površine.
Taj proces objašnjava drugi stadij događaja. Atmosfera je raznijela objekt u sitne komadiće, dok ih je istovremeno intenzivna kinetička energija transformirala u toplinu. "Proces je sličan kemijskoj eksploziji. U konvencionalnim eksplozijama, kemijska ili nuklearna energija transformira se u toplinu", kaže Artemieva. Drugim riječima, ostaci meteora još su u zemljinoj atmosferi pretvoreni u svemirsku prašinu. Ako je ovo način na koji se odvijao cijeli događaj, to objašnjava nepostojanje velikih komada svemirskog materijala na mjestu udara.
Kada je objekt ušao u našu atmosferu i raspao se, jaka vrućina rezultirala je udarnim valovima koje se osjetilo na stotine kilometara. A kada je udar stvoren vrućinom pogodio zemlju, sravnio je sva drveća u blizini. Artemieva smatra da je kao posljedica udara u zrak poletio u stupu prema gore, gdje se pretvorio u oblak "promjera više tisuća kilometara".
Ključ na dnu jezera
No priča s Tunguskom još nije gotova. Čak i sad neki drugi znanstvenici tvrde kako ne vidimo najočititi ključ rješavanja problema. Tako si 2007. tim talijanskih znanstvenika tako bi jezero 8km sjever-sjeveroistočno od epicentra eksplozije nogao biti udarni krater. Tvrde kako jezera Cheko nema na niti jednoj mapi prije eksplozije.
Luca Gasperini sa Sveučilišta u Bologni otputovao je do jezera krajem 90-tih, te kaže kako je teško objasniti porijeklo nastanka jezera na bilo koji drugi način. "Sad smo sigurni da je formirano nakon udarca, ne od glavnog tijela Tunguske već od fragmenta asteroida koji je očuvan nakon eksplozije. Gasperini čvrsto vjeruje kako velik dio asteroida leži 10 km ispod dna jezera, zakopan u sedimentu. "Rusima bi bilo vrlo lako otići tamo i kopati. Unatoč brojnim kritikama ove teorije, on se još uvijek nada da će netko predtažiti ispod dna jezera kako bi pronašao ostatke meteoritskog porijeka.
Da je jezero Cheko udarni krater nije pretjerano popularna ideja. Radi se samo o još jednoj "kvazi teoriji", kaže Artemieva. "Svaki 'enigmatičan' objekt na dnu tog jezera mogao bi se izvući uz minimalan trud, jezero nije duboko", dodaje.
Ni Collins se ne slaže s Gasperinijevom idejom. Zajedno sa svojim kolegama 2008. objavio je pobijanje ove teorije, gdje je naveo kako se blizu jezera nalazi "netaknuto staro drveće", koje bi bilo uništeno da je u blicina pala golema stijena.
Nepredvidljivi asteroidi
Bez obzira na sve, utjecaj Tunguske još se osjeća. I dalje se objavljuju znanstveni radovi na tu temu. Danas astronomi promatraju nebo moćnim teleskopima kako bi eventualno ugledali stijenu koja bi mogla predstavljati potencijalnu prijetnju od sličnog događaja.
U ruskome gradu Čeljabinsku relativno maleni meteor širine 19 metara stvorio je dosta veliku štetu u kojoj je oštećeno nekih 7.200 građevina u šest okolnih gradova, a oko 1.500 ljudi ozlijeđeno je dovoljno ozbiljno da potraže medicinsku pomoć. Ovo je iznenadilo znanstvenike poput Collinsa, jer su njegovi modeli predviđali da neće prouzročiti toliko puno štete.
"Najizazovniji je proces raspada asteroida u atmosferi, njegovo usporavanje, pretvaranje u paru te prijenos novonastale energije u okolni zrak. Radi se o jako kompliciranom procesu. Željeli bismo ga bolje razumjeti, kako bi bolje predvidjeli buduće posljedice."
Prije se vjerovalo kako meteori veličine onog iz Čeljabinska pogađaju Zemlju svakih 100 godina, dok se oni veličine Tunguske pojavljuju jednom u tisuću godina. No u međuvremenu te su brojke prilagođene novim saznanjima. Tako bi se meteori veličine onog iz Čaljabinska mogli pojavljivati i do 10 puta češće, kaže Collins, dok bi se udari Tunguska stila mogli događati svakih 100 do 200 godina.
Nažalost, nemamo nikakve obrane od ovakvih meteora, kaže Kvasnjcja. Ako bi se eksplozija slična Tunguskoj dogodila iznad napučenog grada, posljedica bi bila tisuće, ako ne i milijuni žrtava, ovisno o mjestu udara. No nisu sve vijesti loše. Vjerojatnost da se upravo tako što dogodi izuzetno je mala kaže Collins, posebno ako se uzme u obzir da je velik dio Zemljine površine prekriven vodom. "Kada se ponovo dogodi udar poput onog iz Tunguske, velika je vjerojatnost da će se to dogoditi daleko od ljudi."
