Radman naglašava potrebu promjena, bez kojih nema ni biološkog ni kulturnog preživljavanja, upirući pritom prstom u sterilnost pretjeravanja u primjeni ''principa opreza'', naglašavajući važnost vizija i vizionara nasuprot strahu od imaginacije i kreativnosti kao motora ljudskog razvoja. Posebno se osvrće na uzroke ekonomskog i tehnološkog zaostajanja Europe iza Kine i SAD-a, pitajući se zašto su Europljani tako uplašeni i konzervativni do ekološki zeleno-obojene samokastracije?
Glavna Radmanova teza je ova: Osim što je ipak poželjnije živjeti duže nego kraće, mi smo Homo sapiensi radi znanja i kulturne evolucije, a ne biološke evolucije (DNK nam je 99% identična s DNK-om čimpanze).
Naš životni vijek kao rezultat biološke evolucije (razmnažanje) postaje prekratak da bi se optimalno iskoristio potencijal našeg mozga: biološka evolucija postaje kočnica kulturne evolucije. Kada bismo mogli postati najkorisniji za društvo, razbolijevamo se, starimo i umiremo.
Dakle, ako smo stvarno nešto novo u svijetu živoga, zar ćemo zauvijek ostati robovi svojih primatskih gena? Postanimo konačno ljudi – a što to znači ostavimo u amanet djeci, unucima i praunucima, neka i oni rješavaju svoje probleme kao što su to radili i naši preci! Nije na nama da sve anticipiramo, jer nismo dovoljno pametni, nego samo da osiguramo preživljavanje svog potomstva koje će se suočavati sa svojim problemima.
Inače, široj je javnosti manje poznato da je slavna Francuska akademija znanosti u svojoj povijesti imala samo dva Hrvata kao svoje članove – Ruđera Boškovića, čija se tristota godišnjica rođenja obilježava ovih dana, kao dopisnog, te prof.dr.sc. Miroslava Radmana, ovogodišnjeg dobitnika najprestižnije europske nagrade na području mikrobiologije FMES - Lwoff Award, kao redovnog člana.
Vezani članci:
arti-201002040008006 arti-201004200782006 arti-201104210752006 arti-201004280264006 arti-201008030731006
