Docentica biologije s Penn Statea, Tracy Langkilde, pokazala je da su se autohtoni gušteri u jugoistočnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država prilagodili potencijalno smrtonosnim napadima vatrenih mrava, razvojem ponašanja koje im omogućuje bijeg od mrava te razvitkom dužih stražnjih nogu koje povećavaju učinkovitost novorazvijenog ponašanja, prenosi portal znanost.com znanstveni rad koji će biti objavljen u časopisu Ecology.
"Ne samo da ovo otkriće otkriva biolozima primjer evolucije u akciji već se to saznanje može iskoristiti i za razvijanje planova za upravljanje invazivnim vrstama", rekla je Langkilde.
Vatreni mravi koji su došli iz Južne Amerike, u SAD su došli slučajno 1930-ih, a često napadaju male ogradne guštere koji zalutaju na njihov mravinjak kako bi zaštitili vlastiti dom. "Vatreni mravi trebaju proteine, posebno za svoje potomstvo u razvoju. Dvanaestorici vatrenih mrava treba manje od minute da ubiju 8 centimetara dugog guštera. Zapravo, poznato je da jedu i životinje velike poput teladi, guleći ih sve do kostiju", izjavila je Langkilde.
Langkilde je izvršila eksperiment u kojem je usporedila reakciju guštera sakupljenih s različitih lokacija na napad vatrenih mrava: jednog na čijem teritoriju još nema vatrenih mrava i one čiji su teritorij vatreni mravi naselili prije 23, 54 i 68 godina. Njezin je cilj bio odrediti utječe li vrijeme proteklo od invazije na način na koji gušteri reagiraju na napade.
Za provedbu eksperimenta prvo je ulovila guštere s četiri različite lokacije koristeći malu omču svezanu za kraj štapa. "Na sreću, gušteri se pouzdaju u kamuflažu kako bi izbjegli da ih pojedu. Kada vas ugledaju, ostaju ležati vrlo mirno pa je namicanje omče preko njihove glave vrlo lak posao", priča Langkilde.
Potom je locirala prirodni mravinjak vatrenih mrava. Grebanjem štapom po vrhu mravinjaka izmamila je nekoliko mrava van. "Nismo željeli da mravi ubiju guštere, stoga smo morali paziti da previše ne oštetimo mravinjak jer bi izašle stotine mrava. Ni jedan gušter nije ozlijeđen tijekom ovog eksperimenta."
Langkilde je onda navela guštere da se popnu na mravinjak i promatrala njihovo ponašanje dok su mravi puzili po njihovim tijelima u potrazi za ljuskama koje mogu odignuti. Nakon što su mravi došli do mekog mesa guštera, uštrcali su neuromuskulatorni otrov, koji može paralizirati i ubiti, u njegovu kožu.
"Gušteri mogu preživjeti ovaj napad trzanjem kako bi odbacili mrave i trčanjem s mravinjaka. Otkrili smo da će gušteri s lokacija koje su najduže naseljene vatrenim mravima prije tako reagirati no oni čiji je teritorij tek nedavno naseljen ili uopće nije naseljen vatrenim mravima. Mnogi su gušteri s tek naseljenih ili još nenaseljenih mjesta samo stajali na mravinjaku sa zatvorenim očima dok su ih mravi napadali", ustvrdila je Langkilde, koja je prekinula eksperiment nakon 60 sekundi kako bi spriječila da gušteri stradaju.
Kako bi ustvrdila utječe li dužina zadnjih nogu na uspjeh trzanja i trčanja pri bijegu od mrava, Langkilde je izmjerila zadnje noge svim gušterima. Otkrila je da su zaista gušteri s najdužim zadnjim nogama najuspješniji u bijegu od mrava. Također je i ustvrdila da je dužina zadnjih nogu nasljedna. Langkilde je zaključila da gušteri koji žive blizu vatrenih mrava razvijaju ponašanja koja im povećavaju mogućnost preživljavanja i zadnje im noge evoluiraju kao odgovor na napade vatrenih mrava.
U budućnosti Langkilde planira istraživanje mehanizma iza bihevioralnih promjena nakon invazije. Gušteri koji nisu promijenili ponašanje su ubijeni i njihovi su geni uklonjeni iz genetskog bazena. "Gušteri koji nisu promijenili ponašanje imaju manje šanse da dosegnu reproduktivnu dob, dob u kojoj bi mogli proslijediti dalje svoje gene potomstvu", rekla je. Langkilde namjerava istražiti mogu li stariji gušteri naučiti trzati se i bježati od mrava i mogu li bebe rođene s tom sposobnošću preživljavanja napada mrava izgubiti tu sposobnost ako je ne koriste, prenosi znanost.com.
