Gdje su nestali Zemljini krateri, pitanje je s kojim se pozabavio Kenneth Chang za The New York Times, budući da se čini kao da na Zemlji nema dovoljno kratera, posebno iz starijih razdoblja.
Imamo upečatljivi Barringerov krater u Arizoni i drevni krater Chicxulub, koji leži ispod meksičkog poluotoka Yucatán, ožiljak promjera većeg od 180 kilometara koji je ostavio meteor vjerojatno zaslužan za pomor dinosaura.
Neki od kozmičkih udara svemirskih stijena koje su pale u oceane nisu isklesali kratere, a drugi su obrisani erozijom i tektonikom ploča.
Ipak, čini se kao da nema dovoljno kratera na Zemlji, posebno iz starog razdoblja. Potvrđeno je samo 190 primjera na cijelom svijetu.
Velika udubljenja nisu nikada ni postojala
U novom istraživanju koje je predstavljeno u četvrtak, tvrdi se da geolozi ne mogu pronaći velika udubljenja na površini Zemlje jer nikada nisu ni postojala.
Znanstvenici su prezentirali rezultate nove tehnike koji sugeriraju da je tempo kojim su svemirske stijene tukle Zemlju i Mjesec bio rjeđi nego što je to danas, ali da se onda iz nekog, za sada neobjašnjenog, razloga udvostručio ili utrostručio.
"Mijenjamo stopu udara na Zemlju za faktor 2 ili 3. To se dogodilo prije 290 milijuna godina", rekao je William F. Bottke, planetarni znanstvenik i jedan od autora studije.
Riječ je o neočekivanom otkriću jer ne postoji očigledno objašnjenje zašto bi porastao broj asteroida ili kometa. To razdoblje, koje je došlo prije dinosaura, davno je prošlo kaotične dane Sunčanog sustava.
Zaključak istraživanja nije pogrešan, ali nije uvjerljiv?
Budući da istraživanje zaključke temelji na malom broju zemaljskih i mjesečevih kratera, drugi znanstvenici su skeptični u pogledu zaključka, pa sveučilišni profesor i ekspert za meteore i udare, H. Jay Melosh, tvrdi da novi znanstveni rad prezentira "interesantnu ideju", no da nije uvjeren jer statistike malih brojeva. Pritom ne tvrdi da je studija pogrešna, već jednostavno da nije uvjerljiva.
Mjesec bi trebao pružiti neke tragove o tome što se događalo na Zemlji. Jako je krateriziran, bilježeći tisuće udara od kada je formiran prije nekih 4.5 milijardi godina. Međutim, starost nekog određenog mjesečevog kratera često je bila neizvjesna. Datiranja radioaktivnih elemenata u Mjesečevim stijenama koje su donijeli astronauti Apolla utvrdila su starost oko 10 kratera.
Druga metoda datiranja nekih kratera je nepreciznija. Kada je krater nov njegova je unutrašnjost obično glatka i netaknuta. Tijekom vremena, manji meteori udaraju površinu te unutrašnjosti.
No, nitko ne zna točnu stopu udara, a prebrojavanje kratera nije jednostavno i jasno. Jedan udar može raspršiti manje stijene preko krajolika te ostaviti dojam zasebnih, dodatnih udara. U tom dobije se kriva starost.
Alternativna metoda
Umjesto toga, Dr. Rebecca R. Ghent, jedna od autorica novog znanstvenog rada, došla je do nove alternative: mjerenje temperature kratera.
Svježi mjesečev krater obično je okružen velikim stijenama koje su iskopane udarom meteora. Te velike gromade zadržavaju toplinu kada se krater okreće u mrak tijekom mjesečevih noći koje traju dva tjedna.
U starijim kraterima, gromade se zbog udara mikrometeorita tijekom milijuna godina pretvaraju u prašinu koja se tijekom noći brzo ohladi. Bottke je taj fenomen usporedio s pijeskom koji tijekom noći ohladi, dok stijena ostane topla.
Instrumentom za mjerenje topline upravo se došlo do tog otkrića, tako da su se topli krateri razlikovali od hladnih. Primjerice, mladi krater Tycho tijekom noći zadržavao je toplinu, dok drugi krateri, za koje se zna da su stari, nisu zadržavali toplinu.
Stopa udara povećana prije 290 milijuna godina
Tim znanstvenika potom je pogledao 111 mjesečevih kratera koji su bili više od 10 kilometara široki i stari manje od milijardu godina. Otkrili su da postoji manje starih kratera. Podaci su sugerirali da je stopa udara na Mjesec povećana prije 290 milijuna godina, što ih je iznenadilo.
Istom metodom kojom su datirali mjesečeve kratere, znanstvenici su otkrili nižu stopu udara na Zemlju prije 300 milijuna godina i gotovo nijedan krater koji bi bio stariji od 650 milijuna godina.
Nepostojanje starijih kratera može se objasniti periodom kada je led pokrivao gotovo cijeli planet. Ledenjaci bi gladili, polirali površinu.
Samo gledanjem starijih dijelova Zemljine površine, istraživači su otkrili manje kratera nego što bi se očekivalo ako bi stopa udara bila ista kao i danas.
