Milanović proziva DORH da utamniči Banožića, a Plenković doslovno zove na telefon državnu odvjetnicu Zlatu Hrvoj Šipek, poručuje joj da ne sluša "moskovskog agenta" Milanovića i daje joj "podršku" da ne poklekne pred Milanovićevim "huškanjem". Predsjednik i premijer u državi koja malo-pomalo puca po šavovima, inflacija divlja, poskupljenja pritišću, plaće ne rastu, potresom razrušene kuće jedva se tu i tamo počinju obnavljati, sve je teže ostvariti bilo kakvu zdravstvenu zaštitu, a tihi egzodus radnika svih vrsta na strana tržišta traje negdje u pozadini, pograbili su se, eto, oko Marija Banožića. I nije to bila samo uobičajena razmjena uvreda, nekoliko psovki i udaraca u potkoljenicu, nije to bilo uobičajeno poniranje u korijene hrvatstva i mjerenje tko je gdje bio početkom devedesetih, ovaj puta su upleli i DORH i USKOK.
U zemlji s gejzirom koruptivnih afera i milijunskih koruptivnih operacija koje se raspliću puževom brzinom zahvaljujući jedinim dijelom i tome što se godinama nije ulagalo ni u kadrove niti u tehniku u DORH-u i USKOK-u, predsjednik države Zoran Milanović izvukao je krimen aktualnog ministra obrane kojeg se želi riješiti već mjesecima i upro je kao da se radi o većem zlu od svih zala, a premijer ga ne da i ne da.
Kao što nije dao izgovoriti riječ protiv njega od kada ga je izvukao iz županijske strukture Vukovarsko-srijemske županije da bi ga učinio ministrom, prvo državne imovine – a onda na čuđenje mnogih – ministrom obrane. Net.hr je prvi pisao o tajni uspona nepoznatog Marija Banožića i razotkrio njegovog moćnog mecenu koji ga je gurnuo u visoku politiku, ali sve dalje od toga bila je kemija koja je očigledno bljesnula između Plenkovića i Banožića.
Nema tog mecene, a u ovom slučaju bio je to Tomislav Čuljak, HDZ-ov senior-specijalac za Slavoniju, koji bi mogao Plenkoviću nametnuti kadar, i održavati ga tako dugo tako visoko, da se nije dogodilo nešto više između samog Plenkovića i Banožića. Zajedno s Josipom Aladrovićem bio je za Plenkovića pokazatelj i simbol novog HDZ-a, novih mladih kadrova iz dubine Hrvatske, s kojima će graditi svoj "novi" HDZ, različit od onog kakvog je gradio Tomislav Karamarko.
Mladi lav koji se jedva usudi pisnuti
No, eksperiment nije uspio. Ni dvije godine nakon uvođenja dvojice mladih HDZ-ovaca koji su trebali postati zaštitno lice novog Plenkovićeva HDZ-a rezultat je više nego porazan: Josip Aladrović, mladi ministar koji je doista poprilično uspješno komunicirao s javnošću i medijima i pokazivao namjere da riješi neke probleme u svom resoru, morao je otići nakon što se završio na USKOK-ovoj optužnici zbog sumnje da je upleten u sređivanje zapošljavanja preko veze, a drugi mladi lav, Mario Banožić, jedva uspijeva tu i tamo pisnuti pod neviđenim pritiskom predsjednika Milanovića, a sve one njegove najveće slabosti o kojima smo pisali u trenutku kada je izabran za ministra obrane trljaju mu se o nos iz dana u dan.
Još k tome ga je zviždačica Maja Đerek razotkrila kao gramzivca koji je sam sebi sređivao što veći državni stan, te da je kao ministar državne imovine pogodovao nekim kontroverznim poduzetnicima. Dok je Aladrović otišao na model 6+6 čekati neku drugu dužnost po stranačkoj liniji, neovisno o istrazi USKOK-a, Mario Banožić je ostao i dalje ministar. Ništa od svega što mu je nađeno nije bilo dovoljno za njegovu zamjenu u Plenkovićevoj mini rekonstrukciji Vlade, ali ne zato jer ga Plenković nije dao – zato jer bi ispalo da je pokazao slabost pred Milanovićem, nego naprosto zato jer je Plenković svjestan da bilo tko bio njegov ministar obrane, neće biti mira s Milanovićem.
Milanovićevo zlostavljanje
Da, ima i nešto istine u tome kada Plenković kaže da to što radi Milanović prelazi u zlostavljanje Banožića kao osobe. Istina je da Banožić nije imao nikakvog iskustva u obrani, ali i iz kruga Zorana Milanovića poručivali su tada da treba dati šansu "civilnom ministru obrane" (Ante Kotromanović za Net.hr) i posve je pogrešno kada se sada njegova "civilna" karijera uspoređuje s karijerom bilo kojeg ratnika. Hrvatska je već imala civilne ministre obrane, ali bili su to političari s mnogo više iskustva od Banožića. Ni u Europi nisu nikakva novost ili čuđenje ministri obrane bez ikakvog vojnog puta.
No, problem je bio i ostao u Banožićevoj političkoj nezrelosti, političkom neiskustvu i činjenici da su sumnje da on nije dorastao ministarskoj poziciji u tako specifičnom resoru bile vrlo opravdane. Službenik koji je tavorio u kancelarijama županije, a onda kratko bio ministar državne imovine uz obilnu asistenciju državnog tajnika Krunoslava Katičića, danas glavnog tajnika HDZ-a, jednostavno nije bio dorastao ovako kompleksnoj dužnosti, i nikakvo očekivanje da će on to naučiti u hodu nije pomoglo.
On je evidentno nastojao učiti, u svim njegovim nastupima u prvoj fazi njegova ministrovanja u obrani vidjelo se da on grozničavo nastoji usvojiti sva tehnička i vojna znanja, da želi pokazati da on to može. I sve to bi možda i prolazilo, kao što prolazi mnogim hrvatskim ministrima početnicima, da se nije radilo u resoru koji je nužno prikopčan na predsjednika države. Banožić je uskoro postao Milanovićeva igračka. Kao kad mačak nemilosrdno muči miša prije nego što ga smaže (ili miš ipak uspije pobjeći).
A ostala korupcija?
Činjenica jest da je Banožić skupio stanovite potencijalno koruptivne radnje, nadležne institucije dakako provode izvide, a možda već i istragu – kako to već bude u Hrvatskoj – prilično sporo, često ne svojom krivicom nego zbog stanja u koje su institucije dovele razne vlade (pa i Milanovićeva), ali Milanović upravo njega iz cijele kolekcije različitih hrvatskih osumnjičenika vadi vrlo krvoločno i želi ga baciti u najdublju tamnicu.
Naravno da nema razloga da se ne vade Banožićevi grijesi, ali mora se priznati također da predsjednik države nije jednako strastven prema svim pojavnim oblicima korupcije u Hrvatskoj, da vadi samo one slučajeve koji njega osobno zanimaju. A ako on jest predsjednik svih građanki i građana to onda nesumnjivo strši i ne izgleda previše uvjerljivo. Drugim riječima, tišti li predsjednika države korupcija u Hrvatskoj i svi njezini monstruozni oblici ili samo želi podbadati Banožića, odnosno, preko njega – Plenkovića?
Problem je u tome da Plenković i da je išao mijenjati Banožića ne bi izabrao nekog koga želi Milanović, dakle, drama bi trajala i dalje samo bi lutka za probadanje bila druga. Ne mijenja Plenković Banožića zato što ne želi priznati da Banožić nije dobar ministar i tako dati trenutak pobjede Milanoviću, nego naprosto zna da bi bilo kojeg ministra obrane kojeg bi izabrao on, Plenković, čekala ista sudbina. Da bi u ovim okolnostima bilo koji ministar obrane bio Milanovićeva vreća za šutanje.
Udarci za Plenkovića
Banožić je postao svojevrsni Plenkovićev heroj, onaj koji ustrajno prima udarce namijenjene njemu i zato se Plenković postavlja zaštitnički, do te mjere da je izgubio osjećaj mjeru i išao zvati državnu odvjetnicu. Nema sumnje da njegova smjena nije bila niti sekunde u razmatranju, niti se Plenković ikada pitao o njegovim potencijalnim pogrešnim ministarskim potezima. Zahvaljujući ratovanju između Pantovčaka i Banskih dvora, Banožić je nesumnjivo postao ministar koji se neprestano konzultira s premijerom, onaj kojem se pomaže, onaj koji ne vuče poteze bez konzultacija u širem Plenkovićem specijalnom stožeru za borbu protiv Milanovića.
Dakle, Banožićevi potezi nikada nisu samo njegovi. To su potezi premijera Plenkovića. Nije Banožić njegov "uteg" kojeg se možda želi riješiti, on je njegova produžena ruka. I zbog toga je postao predmet Milanovićeva zlostavljanja, svojevrsnog morbidnog testa: koliko taj čovjek može uopće izdržati? A u tom zlostavljanju već odavno nema nikakvih plemenitih ciljeva ili želje za sređivanjem stanja u obrani.
Ili, pojednostavljeno, i s Banožićem ili bez – bilo bi jednako. Ključ problema leži u tome da Milanović i Plenković više ne funkcioniraju kao predsjednik i premijer, neovisno o tome kako se to reflektira i na obranu i hrvatsku vojsku i neovisno o tome što to znači za sve ono zbog čega Hrvatska doista puca po šavovima.
