Ovog ljeta, u ovim trenucima, gori pola obale Mediterana. I, što je najgore, nije riječ o nikakvom iznenađenju. Bezbrojne analize i predviđanja klimatskih promjena unazad deset, petnaest ili i više godina, upozoravale su da će kolijevka civilizacije biti jedno od najgore pogođenih mjesta na svijetu poremećajima atmosfere i života zbog industrijskog zagađenja s CO2.
Na obali, dakle, oganj i pakao. A u moru?
Novi izvještaj World Wild Funda "Učinak klimatskih promjena u Sredozemlju, priče iz pregrijanog mora", donosi opis alarmantnog stanja Sredozemnog mora.
Vode Sredozemnog mora zagrijavaju se čak 20 posto brže od globalnog prosjeka svih oceana i svjetskih mora, čime Mediteran postaje i najbrže zagrijavajuće i najslanije more na planetu.
A gdje je tu Jadran?
"Jadransko more, kao uostalom niti jedno drugo more, nije izolirani sustav, pa se svi pritisci koji djeluju na Mediteran, u većoj ili manjoj mjeri pojavljuju i u Jadranu.
S obzirom da se radi o plitkom i poluzatvorenom moru, povećan je i rizik od ozbiljnih i trajnih posljedica koje imaju klimatske promjene u sinergiji s intenzivnim ljudskim aktivnostima poput turizma ili ribarstva, a da o eksploataciji nafte i plina uopće ne govorimo", komentirao je izvještaj Mosor Prvan iz WWF Adrije.
Kakvo je stanje Mediterana danas? Uopće, kad se govori o zagrijavanju Zemlje zbog zagađenja atmosfere stakleničkim plinovima, rijetko se ističe da se čak 90 posto sve te topline akumulira u morima. U takvim relacijama, to da je Mediteran najbrže zagrijavajuće more svijeta, dodatno je alarmantno.
A ako se zna i to da zemlje koje su na Mediteranu, a među njima je i Hrvatska, godišnje iz Mediterana zarade čak 450 milijardi dolara dobiti, kolaps Sredozemnog mora počinje kao scenarij dobivati obrise posvemašnjeg raspada ekonomije i društva.
Izvještaj WWF-a navodi da se tropska priroda istočnog Mediterana, u sve više širi na zapad, da more koje nikada nije bilo tropski ocean, to polako postaje. Do danas je u Sredozemno more doselilo već oko 1000 invazivnih vrsta riba i drugih morskih organizama.
U pojedinim dijelovima populacije izvornih vrsta školjkaša pale su na samo pet posto u odnosu na stanje prije biološkog sloma ovog mora.
Sve toplije vode Sredozemnog mora znače i odumiranje posidonije, biljke iz skupine morskih cvjetnica, ono što poznajemo kao "morsku travu", mediteranska pluća mora koja morske vode obogaćuju kisikom. Posidonija je, doduše, već od početka 20. stoljeća počela bivati potisnuta iz svojih staništa zbog sidrenja, nasipavanja plaža, gradnje, zbog ribogojilišta…
No, sve to uspjelo je do sredine 1960-ih uništiti samo pet posto
livada morske trave.
Otada, more na čijim su obalama nicale kolijevke civilizacije,
izgubilo je čak 34 posto površina pod posidonijom. Računa se da
se područjima koja su izgubila svoje morske livade i šume morskih
alga, za čak 44 puta smanjuje sposobnost apsorpcije CO2.
Ili, jedna druga brojka.
Računa se da, ovisno o pojedinoj mediteranskoj zemlji, livade posidonije upijaju između 11 i 42 posto svih emisija CO2 zemlje u čijim vodama one rastu. Ako je riječ o Hrvatskoj, zemlji s iznimno rastegnutim morem u odnosu na kopnenu površinu i broj stanovnika, pa i emisiju CO2, jasno je da ti odnosi u našem slučaju moraju biti među najvišima.
Posidonija, nadalje, predstavlja prirodno okruženje za oko 20 posto riba i morskih organizama Mediterana, koji je i neovisno o gubitku svojih livada morske trave, upropastio tri četvrtine populacije riba za izlov u ribarstvu.
WWF kao posebno tragičan slučaj izdvaja katastrofalno odumiranje periski u Mediteranu. Svima je jasno da je periske pobio mikrob, Haplosporidium pinnae, ali nije svima poznato i to da se uzročnik zaraze među periskama tako naglo proširio poremećajima ljetnih morskih struja, što je pak mehanizam direktno ovisan o temperaturama vode.
Posebno zadnjih nekoliko mjeseci u Hrvatskoj svjedočimo naporima oživljavanja periske, do te mjere očajničkima da u ovom trenutku znamo za 17 još uvijek živih primjeraka ove velike, veličanstvene školjke, koju i znanstvenici i svi drugi građani grčevito nastoje zaštititi, svaki pojedini otkriveni primjerak.
Neovisno o najnovijem izvještaju WWF-a, već prije tri godine bilo je jasno da se površinski sloj Jadranskog mora zagrijao za 1,8℃ do dubine od čak 20 metara u odnosu na predindustrijsko doba dok je ljudsko zagađenje atmosfere stakleničkim plinovima bilo zanemarivo.
Samo od početka 21. stoljeća Jadran se zagrijao za cijeli 1℃. Još i prije toga u Jadranu se zbog zatopljenja, posebno tijekom zime, počele naseljavati invazivne alge. Nastavilo se s pomorom koralja, survavanjem niza autohtonih vrsta na svoje danas desetkovane populacije, sa sve slabijom otpornosti područja Jadrana na klimatske ekstreme…
Oni koji se sjećaju ljetovanja iz npr. 70-ih ili 80-ih, sjećaju
se najviših ljetnih dnevnih temperatura zraka na Jadranu u donjoj
polovici 30-ih stupnjeva s tek ponekim ispadom iznad 35 i do 40.
Danas, pak, znamo i koliko su česti i kako izgledaju toplinski
valovi.
To se odrazilo i na temperature more.
Dok su prije 40 ili 50 godina najviše temperature more u najtoplijem dijelu godine bile oko 25℃, one se danas bez problema penju preko 27℃. Posljedično, već postoje naznake da su tako visoke temperature mora usporile cirkulaciju morskih voda iz Jadrana u glavni dio Sredozemnog mora i dalje u Atlantik, slično kao što poremećaju temperature remete tok Golfske struje, žile kucavice svjetske cirkulacije morskih voda.
U tom svjetlu zemlje na Mediteranu, dakle i Hrvatska na Jadranu, gledaju hoće li se čovječanstvo, geopolitičke i ekonomske elite, trgnuti pa zaustaviti klimatske promjene na 1,5 ili 2 stupnja zatopljenja svijeta.
Pola stupnja više ili manje za Hrvatsku znači razliku između opstanka kao zemlje još uvijek poljoprivredno, prirodno i ekonomski kadre istrpjeti klimatske promjene ili pretvaranja u pustinju. Istraživanje iz Naturea iz siječnja 2018. navodi da prema svim klimatskim modelima našoj zemlji se predviđa da će u tom slučaju pustinje progutati cijelu Panonsku nizinu, tako i kompletnu Slavoniju i Baranju.
S druge strane, praktično cijeli Mediteran u tom slučaju pretrpio bi velike suše tijekom cijele godine i velike vrućine tijekom ljeta, što bi ga pretvorilo u polupustinjski, ponegdje i pustinjski pojas poput polupustinjskih područja u Španjolskoj danas.
Dalmaciji, Kvarneru i Istri zaprijetilo bi da se pretvore u kamene polupustinje, žedne i spržene, u koje teško da bi ikome još padalo na pamet doći na ljetovanje na temperaturama od oko 40℃, kao što je, primjerice, ovih dana u Grčkoj, kroz koju divljaju katastrofalni požari.
Još prije desetak godina predviđalo se da bi sušama uslijed klimatskih promjena pogođeni krajevi Hrvatske pretrpjeli najmanje 20 posto smanjenje padalina tijekom godine. Te da bi osim toga i te padaline dolazile sve češće u obliku proloma oblaka, žestoko, naglo i odjednom, što bi bilo sve više razorno, a sve manje blagotvorno po prirodu i usjeve.
Otada su se svi aspekti predviđanja razvoja klimatskih promjena višestruko pogoršali.
