Pa u Africi smo
Kad mi je Tihana javila da se "Lisca" snima u Tunisu, nisam mogla vjerovati. Za sada se stvari odvijaju baš onako kako bih htjela i bojim se da ću se jednog dana gadno iznenaditi. Put je protekao više-manje dosadno. Charter nam je kasnio laganih 3 sata, jer zbog kvara motora nije mogao poletjeti iz Prištine, ali najvažnije je da smo stigli živi i zdravi.
Nas jedanaest, neki stari, neki novi: obitelj Pajk, Milan fotograf i Slavka stilistica, pomoćnik fotografa Matej -prejaki Slovenac, zvan i "najjači lik", "maskerka" Mateja, Nevenka Vahtar, wonderwoman dizajnerica, extreeme sportašica i momčad manekena na čelu s Vanjom Rupenom, pa Ivanom Petković, Amrom Peternel, Domagojem Cerovcem, Miškom Galekovićem i mojom malenkošću. Hotel Safa je lijep i čist, a sobe imaju pogled na more. Jedva smo čekale jutro da se ugrijemo od hladnog Zagreba. Čovječe, pa u Africi smo!
"Everywhere you go, always bring the weather with you.." Kiša je padala sljedeća 4 dana. Nas su usprkos tome svako jutro budili u 7 za šminku i onda bi cijeli dan čekali da se nešto dogodi. Večeri smo provodili u Medini, staroj utvrdi u Hammametu, pušeći nargile s duhanom od vanilije, mente, jabuke..., i pijući čajeve s bademima ili pinjama. Totalno smo ušli u spiku. Jedan sam se dan spretno "uvalila" u Pajkov rentacar, "najjači lik", maskerka i wonderwoman su išli za Tunis da odpreme Petkovićku na avion; ona se, naime vraćala ranije da preda krunu i "napokon postane samo svoja". To je bio show; prvo smo fulali aerodrom jer nema putokaza (Tunis je zapravo ogromno gradilište), onda šeficu nisu pustili u avion s prtljagom nego samo s osobnim stvarima jer je boarding završio. Osobne sitnice bile su beauty case, nekoliko krpica i ogromna nargiletina - Shisha. Kako li je tata reagirao?... Tunižani su super umiljati/agresivni, ako si plavuša, koliko god ja to teško priznajem, uglavnom, boja kose fakat pali. Idu za tobom na cesti, pozivaju te na piće, nude ti stotine deva, pričaju sve svjetske jezike, nema problema što se komunikacije tiče. Problem je jedino u svjetonazoru, ali on se obično očituje kad je već prekasno. Kao višnja na tortu sa šlagom taj dan se dogodio incident sa mladim konobarom, koji mi je u kraćoj stanci između dva pileća batka, ničim izazvan polizao prste.
Ali bilo je još toga, npr. mijenjanje već čiste posteljine u 9 navečer, "hvala, ne treba, sve je čisto.", ne, frajer će mi još malo i pomesti sobu. Pričekala sam da završi, ali evo ga opet za par minuta, ali s buketom jasmina. Zatim ludi recepcioner koji nas je jedne večeri redom iznazivao oko pola 2 ujutro da pita treba li mu viza za Sloveniju jer ju je odlučio posjetiti. A drugu noć je ponovio to isto, ali ovaj put s molbom da mu netko od nas napiše garantno pismo.
Konobar u blagovaonici me zvao "Claudia", a drugi "Bokšić, Bokšić" i znao je cijelu našu repku poimence. Došla je i subota, peti dan našeg boravka u toj divnoj zemlji, lagano smo se aklimatizirali, probavne smetnje su prošle i počeo je prvi radni dan. Nemreš vjerovat, hvatali smo svaku i najmanju zraku sunca, a u nedjelju nas je Bog nagradio i dao nam da uspješno završimo posao.
Ponedjeljak, zadnji dan. Amra i ja smo jedva skucale zadnjih 15-ak dinara (oko 15 dolara), za vino, super pomadu za sunčanje (da bar zadnji dan pocrnimo), i tetovažu od kane, dolje u hotelskom lobbyu. Aisa nas je fino sredila, Amri i meni još i nije ispalo tako loše, ali Domagoja je unakazila. Umjesto krilatog zmaja, frajer je furao rasčupanu krticu na leđima. To je sve trebalo trajati dvadesetak dana, međutim nije. Sad imamo mrlje koje se ne daju oprati.
Čekali smo 4 sata na glupi charter, ovaj put ga je udario grom, pa su ga u Ljubljani duže zadržali. Pojela sam 3 i pol menija i jedva čekala da dodjem doma i padnem u nesvijest. Još kombijem do Sevnice, pa još malo autom i...
Ma šta da vam kažem, super sam se provela.
