Rat ih je usmjerio prema hostelu u Rakitju, tamo je njihov dom već tri mjeseca, izbjeglice iz Ukrajine barem na kratko su odagnale loše misli od bombardiranog Harkiva, Kijeva, Mariupolja.
Zvonimir Ibrišević (28), profesor ruskog koji pomaže u međusobnoj komunikaciji Ukrajinaca i ljudi iz Hrvatske, ovaj je vikend poveo grupu izbjeglica na izlet na Pletvice i u Rastoke.
"Majka mi je školska liječnica i pomagala je oko djece, ja sam uskočio s prevođenjem i pitao ih jesu li za to da ih odvedemo na izlet. Svidjelo im se pa smo krenuli", kaže nam Zvonimir.
Tri sata šetali su, slikali se uz slapove, vozili preko najvećeg jezera Kozjak i uz mnogobrojne "Vau, Ideš, Aaaa…", oduševljeni i mokri ugrijali se nakratko u autobusu i odvezli na ručak.
"Od ručka nismo znali što očekivati (ne pitaš puno kada te časte ručkom, pa nisam znao odgovoriti na pitanja o meniju), ali kad smo stigli u restoran, dobili smo odbor za doček – Damir Stanišić i konobarice koje su također izbjegle iz Harkiva. Dale su nam dekice da se ugrijemo i donijele bogati ručak, uz koji su svi zaboravili da su pokisli", govori nam Zvonimir.
Krenule su i suze, jedna od konobarica bila je iz istog kvarta kao jedna izletnica. Njihov je grad trenutačno pod bombama. Potom je palo glasovanje, hoće li nastaviti put Rastoka, ili će onako mokri ipak kući. Jednoglasno su se odvažili prema Rastokama.
"Tamo nas je dočekalo iznenađenje, na imanju Slovin postoji nekoliko tajnih objekata, te ako ih klinci uspiju naći i označiti na karti, dobit će medalju! Svi su se, uključujući i odrasle, bacili na potragu, uživajući pritom u žuboru vode i etno štihu sela. Umorni smo se vratili u autobus i krenuli kući. Na radiju su išle vijesti iz Ukrajine, pa sam rekao Halidu, našem vozaču, da radije prebaci na neku glazbu", kaže nam Zvonimir.
Svoj novčić, ukrajinsku grivnu, ostavili su u Slunjčici, za sreću.
U restoranu su radile konobarice, također izbjeglice iz Ukrajine. Krenule su i suze
Dodaje i da nije baš lijepo pričati o ratu, ali da im je ipak natuknuo što su Plitvice i Rastoke prošle devedesetih. "A pogledaj ih sada, rekao sam im. Kimnuli su glavom i zagonetno se osmjehnuli", dovršava svoju priču s Rastoka.
Osmjesi Ukrajinaca razvukli su se na maksimirskom stadijonu. Igrali su zagrebački Dinamo i Dinamo Kijev
Ipak, ovo nije prvi put da Ukrajince razveseljuje. Nedavno je omogućio izbjeglicama da budu na utakmici zagrebačkog Dinama i Dinama Kijev.
"Dobili su besplatne karte i bili su izvan sebe. Došli su našminkani, ukrajinske zastave bile su na licima, a neki su obukli i narodne nošnje. Bili su i novinari koji su htjeli opaliti sliku ispred Dinamova grafita, ali je krenula ukrajinska himna, emocije su krenule i oni su se samo pogledali i potrčali prema stadionu. Novinari, što su uhvatili, uhvatili su", govori nam Zvonimir.
Razvili su i Ukrajinsku zastavu. Neriješeni rezultat 2:2 nikome nije smetao
Kaže, čini mu se da su Ukrajinci u hostelu dobro zbrinuti, da imaju sve što im treba. Poneki se snađu za neki drugi smještaj, krene priča o tome da su svjesni da se neće tako brzo vratiti u domovini. Pa počinju svoju priču ovdje, u Hrvatskoj.
